Živjeti poslušnost u Duhu Svetom kao Djevica Marija u misteriju Pohoda
Proslavljena 80. obljetnica trajnog euharistijskog klanjanja u kapeli Corpus Domini
Proslavljena 80. obljetnica trajnog euharistijskog klanjanja u kapeli
Corpus Domini
U kapeli Corpus Domini u Zagrebu u nedjelju 1. listopada 2023. svečano je proslavljena 80. obljetnica trajnog euharistijskog klanjanja. Klanjanje je na prvi petak 1. listopada 1943. godine započeo blaženi Alojzije Stepinac, pa je večer uoči slavlja u kapeli izložen relikvijar s Blaženikovom relikvijom koji je istoga dana prijepodne bio izložen u Mariji Bistrici tijekom euharistijskog slavlja o 25. obljetnici proglašenja blaženim. Slavlje je započelo večernjom misom koju je predvodio rektor kapele preč. Vlado Razum, nakon kojega je uslijedilo cjelonoćno klanjanje.
Na sam dan obljetnice svečanu euharistiju predvodio je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. Na početku je sve prisutne pozdravio rektor preč. Razum, pozvavši sve da ovo misno slavlje bude zahvala Gospodinu za mnoge milosti primljene tijekom ovih 80 godina.
U uvodnim riječima biskup Šaško rekao je kako je „ovo slavlje višestruke prisutnosti, ponajprije Božje prisutnosti, prisutnosti ostvarene Kristovom Žrtvom. Prisutnosti Duha Svetoga po kojemu je pobijeđena smrt i rođena Crkva, prisutnosti Blažene Djevice Marije, anđela i svetih; prisutnosti bl. Alojzija Stepinca, prisutnosti naših samozatajnih sestara, prisutnosti crkvenih pastira koji su slijedili nadahnuća i osjetili znak vremena i potrebu za gradnju ove kapele; prisutnosti vas klanjatelja i klanjateljica, ali i svih onih tijekom 80 godina u ovoj kapeli, svih prisutnosti koje sažima Euharistija. Nju smo došli proslaviti kao dionici Kristova otajstvenog Tijela koje živi od hrane besmrtnosti, osobito onda kada smo suočeni s kušnjama. Ovdje smo, braćo i sestre, sjedinjeni u Božjemu Srcu koje je probodeno za spas svijeta, u Srcu koje obnavlja nas i Crkvu, zahvalni za osam desetljeća molitvenoga žara, za primljene milosti i poticaje Duha, puni pouzdanja molimo za Crkvu, molimo za Zagreb i za našu domovinu. Vjerni početnoj nakanu koju je tada, na kraju svoje prigodne okružnice iznio blaženi Alojzije Stepinac.“
Tumačeći u homiliji evanđeosku poruku o dvojici sinova koji daju različit odgovor na Očevu volju, biskup je rekao kako se mi, koji se zovemo kršćanima, često možemo prepoznati u sinu koji je ocu spremno odgovorio s 'da', ali nije izvršio Očevu volju. Tako i naš 'da' zbog olakosti i prebrzih obećanja na kraju ostaje bez dobrih plodova. „Bog nikada ne zatvara u njegove doživotne osude iz prošlosti; nada se i daje svakomu povjerenje bez obzira na naše pogreške i na naša kašnjenja. Bog ima povjerenja u naše srce, u konačnici, on nas je stvorio. Sveti Bernard piše: Svoje ću usne približiti izvorištu srca objedinjenoga, iscijeljenoga, da bi iz njega provreo Život. Bog nije dužnost, nego je divljenje i sloboda, prisutnost za novi svijet. Cijeli je naš život pitanje prisutnosti ili odsutnosti, one stvarne prisutnosti kakvoj nas uči i kakvu nam je darovao Gospodin. Ta je prisutnost odgovor na Božje prisutnosti i ova Kapela odgovor je jedne odgovornosti, odgovornosti Crkve, njezinih pastira i vjernika koji su izvana gledali strahote, a iznutra nosili pouzdanje u Gospodina. Tako je bilo na početku kada je sagrađena, i tako ostaje do danas. U ovoj kapeli dopuštamo da nas Bog oblikuje euharistijski. Ovamo ne dolazimo niti se klanjamo ovdje zbog toga jer bismo mislili da smo bolji, pobožniji od drugih; nego jer nas nosi ljubav koju želimo izreći glasom, ili šutnjom. Pred Boga dolazimo kada nas preplavljuje obilje radosti i zahvale, kada nas boli neki nedostatak, kada smo umorni i ogorčeni, zdvojni i bespomoćni, kada tražimo putove i savjet, kada preporučujemo Božjoj snazi svoje bližnje. Ipak u svemu ostaje onaj najdublji istinski razlog a to je ljubav.“
Biskup Šaško dodao je: „Da bismo bili euharistijski ljudi nije dovoljno doći ovamo i kleknuti pred Presveto. Nije dovoljno vjerovati u njegovu stvarnu Prisutnost. I nije dovoljno pričestiti se. Euharistijski ljudi su prisutnost Kristove riječi, njegovih susreta, njegova milosrđa i njegovih razlučivanja, njegovih opomena, njegovih dijela onkraj ovih zidova. Koliko su nam zapravo velike Crkve? Koliko je velika ova Kapela? Onoliko koliko mi postajemo Kristova prisutnost svakoga dana.“
Na kraju homilije biskup je pozvao: „Zahvalimo Gospodinu što toliko puta naš 'ne' preobražava i mijenja u 'da' i molimo da uvijek vidimo svaki trag Duha koji nas vodi da ovdje pronađemo snagu za naše susrete i da imamo pouzdanja u njega, ne u svoje planove, nego u njega. I ova prisutnost Blaženikova relikvijara koja je prije 25 godina bila u slavlju beatifikacije na Mariji Bistrici, koja je jučer tako snažno progovorila u zajedništvu Crkve drag je predmet koja nas povezuje dublje kao što nas povezuju i neke zemaljske privrženosti i ljubavi. Potreban nam je taj dodir; zato je Bog postao čovjekom, da bi po našem tijelu očitovao svoju vječnu ljubav.“
Uz mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa i rektora kapele preč. Vlede Razuma, koncelebrirali su preč. Damir Bačun, vlč. Damir Ocvirk i prof. Ante Crnčević, OFM.
Trostruki jubilej
- Detalji
- Kategorija: Događanja
- Objavljeno Utorak, 05 Rujan 2017 14:31
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 3715
U subotu, 26. kolovoza proslavile smo trostruki jubilej:
450. godišnjicu rođenja sv. Franje Saleškoga
70. godišnjicu dolaska sestara u Zagreb u Dom Božje providnosti, u Corpus Domini i
50 godina redovničkih zavjeta sr. M. Alojzije Martinčević.
Sv. Misu predvodio je i propovijedao p. Marko K. Glogović, provincijal pavlina, a pjevao je župni zbor Krista Kralja iz župe Domaslovec.
Odazvao se velik broj vjernika te je iz Duh. stola dobivena dozvola da se vjernici, u slučaju potrebe, mogu pustiti u kor. Sv. misa slavila se na čast sv. Franje Saleškoga koji je rođen 21. kolovoza 1567. godine. Za njegov 450. rođendan prevedena je mala knjižica koju je za ovu prigodu napisao p. Herbert Winklehner, oblat sv. Franje Saleškog. On je u glavnim crtama prikazao život sv. Franje Saleškoga. U prikaznoj procesiji prinesen je na oltar relikvijar s moćima sv. Franje Selškog koji su izradili zlatari braća Josip i Zvonimir Rodić prema nacrtu umjetnika Tomislava Kršnjavog. Nakon sv. Mise svi su mogli izraziti svoje štovanje relikvijama.
Na početku mise sve prisutne pozdravio je don Pavao Crnjac, rektor kapele i čestitao sestrama jubileje, zatim je gđa. Mira Vrbanović izrekla prijateljske i tople riječi u ime vjernika kapele. P. Marko Glogović pozvao sve prisutne da nas prati u sv. Misi riječ zahvalnost i poniznost. U propovijedi je istaknuo kako bi svi sada trebali imati osjećaj počašćenosti što prisustvuju obilježavanju ovih obljetnica, važnih i velikih. Gospodin je pozivao i danas poziva muškarce i žene pa čak i djecu da služe u Njegovom Kraljevstvu. Govorio je s mnogo topline i ljubavi i vrlo jednostavno kako mu je već dano od Gospodina. Spomenuo je da su časne sestre i svećenici posebni jedino po tome što su se usudili reći Bogu DA. Inače ništa drugačiji od ostalih ljudi. Od kuda, kako i zašto netko ode u misije, na ulicu da naviješta Evanđelje. Osobno je bio sam začuđen kad ga je Bog pozvao na apostolat za život da spašava nerođenu djecu. Naš Bog je tako čudesan, kazao je propovjednik Marko, Bog proviđa i uvodi nas sve dublje u otajstvo suživota s Isusom kojeg ćemo jednog dana gledati cijelu vječnost.
Pod sv. Misom sr. M. Alojzija obnovila je svoje zavjete koje je položila 2. lipnja 1967. na svetkovinu Srca Isusova. U sv. misi sestre su se spomenule svojih pokojnih sestara koje su prošle mukotrpan put od samog osnutka samostana. Tijekom 70 godina njih 12, koje su živjele u ovom samostanu, preselilo se u vječnost. Sada živi sedam sestara s vječnim zavjetima u Zagrebu, sedam sestara iz Hrvatske je u drugim samostanima Reda: dvije u Njemačkoj, tri u Austriji, jedna u Francuskoj i jedna u Italiji.
Spomen 30. godišnjice smrti - Dr. Josip Lach
- Detalji
- Kategorija: Događanja
- Objavljeno Srijeda, 04 Rujan 2013 12:00
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 3856
Dr. Josip Lach
Spomen 30. godišnjice smrti
1983. – 2013
Sv. misa za blagopokojnog biskupa bit će 12. rujna u 6.30 u kapeli Corpus Domini.
Tog četvrtka slavit će se Euharistija i u 18 sati.
Blagopokojni dr. Josip Lach bio je biskup rijetkih vrlina. Kao pomoćni biskup zagrebački živio je u vrlo bremenitim vremenima. Prvih pet godina, od 1940. do 1945. djelovao je u ratnim okolnostima, dok je ostalo razdoblje djelovao u okolnostima komunističkog totalitarizma. Zbog sve većih narušavanja vjerskih prava biskupi su često prosvjedovali kod državnih vlasti. U tako teškim i napetim odnosima Crkve i države, nadbiskupima Zagrebačke nadbiskupije trebala je osoba koja će se znati dopasti vlastima, a opet dosljedno braniti stavove crkvenih vlasti. Imao je sreću da je sve vrijeme bio pouzdani suradnik trojice hrvatskih kardinala: bl. Alojzija Stepinca, dr. Franje Šepera i sluge Božjega Franje Kuharića.
Odlikovao se mirnoćom, razboritošću i poznavanjem materije i propisa pri rješavanju delikatnih pitanja. Kao pravi pastir ljubio je svakog čovjeka Kristovim Srcem. Radovao se svakom iskrenom napretku i uvijek ulijevao optimizam. Rodio se 16. ožujka 1899. u Varaždinu. Bogoslovske nauke studirao je u Zagrebu i Rimu. Za doktora teologije promaknut je 1925. godine. Za svećenika je zaređen 18. rujna 1921., a 7. travnja 1940. postaje zagrebački pomoćni biskup. Bio je vezan s Društvom za sveudiljno klanjanje koje je promicalo adoraciju Presvetom i nabavu crkvenog ruha siromašnim crkavama. S Društvom gradi kapelu Corpus Domini koju je 1940. godine dovršio, a 20. srpnja 1941. posvetio. Poziv na adoraciju upućen je cijelom gradu Zagrebu i naišao je na radostan odaziv u srcima vjernika.
Njegovom zaslugom 1947. god. došle su sestre Pohoda Marijina u Zagreb. Kao duhovni otac sestara i 1949. god. obavio je obred utemeljenja samostana. Bogu zahvalne za svu njegovu ljubav u zahvalnosti ga se sjećamo uz 30. obljetnicu njegove smrti koja je bila na Ime Marijino 12. rujna 1983. godine. Umro je u 85. godini života, a tijelo mu počiva u grobnici zagrebačkih biskupa na Mirogoju.
“Naša kapela je ovdje na takvom mjestu gdje je naš Spasitelj malo ljubljen. Ovdje mora žar vaše ljubavi k Spasitelju zapaliti mnoga srca...”(Iz govora dr. biskupa Josipa Lacha na dan utemeljenja samostana 1949. godine).
SMM bdijenje
- Detalji
- Kategorija: Događanja
- Objavljeno Petak, 11 Prosinac 2015 16:00
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 5530
Raspored bdijenja pogledajte ovdje
Vječni zavjeti s. Marije Petre Klobučar
U nedjelju, 11. kolovoza položila je svečane zavjete s. M. Petra Klobučar.
Antonija Klobučar, kći Antuna i Milke 1987. iz župe Rešetari.
U naš samostan primljena je 2007. god. Novicijat pod imenom s. Marija Petra započela je 2008., a prve zavjete položila je 2010. god.
Euharistijsko slavlje i obred svečanog zavjetovanja predslavio je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. Pjevao je zbor sestara Milosrdnica.
Tekst na temu "Moje zvanje" s. Marije Petre Klobučar:
MOJE ZVANJE
Čovjekov život je pustolovina... Putovanje kroz ovu dolinu suza k vječnoj Domovini, k Cilju svih naših čežnji. Svatko od nas ima svoj vlastiti put do tog Cilja, svoje vlastito poslanje. Da bi naš život bio ispunjen i radostan potrebno je otkriti taj put. Potrebno je otvoriti svoje srce Božjoj milosti, Božjemu pozivu, i slijediti ga.
Još od djetinjstva osjećam u svome srcu tihi plamen čežnje za redovničkim životom. Bio je to nježni poziv Njegove Ljubavi. No, iako sam osjećala tu čežnju, nikada u njoj nisam prepoznala Božji poziv. Nikada nisam ni pomislila da ću jednoga dana zaista biti redovnica. Bilo je to za mene uzvišeno zvanje kojega se nisam smatrala dostojnom. Gospodin je mislio drugačije. On je svojom milošću podržavao taj plamen u mome srcu... Tek za vrijeme jedne trodnevnice u mojoj župi, uoči mlade Mise, spoznala sam da me Bog zove, da me poziva da ostavim sve i pođem za Njim. Ipak, nije bilo lako donijeti tu odluku. Nisam znala kako? Gdje? Bio je to korak u nepoznato. Osim toga, mislila sam na svoju nedostojnost i slabost, na moje roditelje, prijatelje... U mojoj glavi javljalo se tisuću razloga protiv. Na kraju gimnazije, kada je napokon trebalo donijeti odluku, odlučila sam studirati teologiju. Bila je to moja alternativa ponuđena Bogu. On se time nije zadovoljio. Vidjevši da Njegov zov ne dopire dovoljno snažno do mog srca, odlučio se poslužiti s. Marinom koja je tada bila moja vjeroučiteljica i mentorica za maturalnu radnju. Jednom prilikom povjerila sam joj svoju "nekadašnju" želju da budem redovnica, ali da sam spoznala da to ipak nije moj put. Ona mi je predložila da provedem nekoliko dana u njihovoj novicijatskoj zajednici...bez ikakve obveze, tek toliko da vidim. Pristala sam, i napokon shvatila: Da, to je ono za čim čezne moje srce...to je ono što Bog želi od mene. Tako sam 10. kolovoza 2006., u svojoj 19.godini života, ušla u samostan Sestara Milosrdnica u Zagrebu. Moja odluka bila je za sve veliko iznenađenje. Neki su na to gledali s nevjericom. Ja! Časna? Nikada nikome nisam o tome govorila, osim kroz šalu. I oni su to na taj način shvaćali. A sada se ta šala obistinila. 8.rujna zajedno sa devet susestara započela sam Postulaturu. Bilo je to vrijeme upoznavanja redovničkog života, zajednice, a što je još važnije – same sebe. Svim srcem sam zavoljela te sestre i bila sam sretna. Ipak, nešto nije bilo na svome mjestu. Ja nisam bila na svome mjestu. Prije ulaska u novicijat u mome srcu se javila stara čežnja za kontemplativnim životom. Oni s kojima sam podijelila svoje dvojbe uvjerili su me da je to samo kušnja...i da mogu biti dobra kontemplativka i tu gdje jesam. Prihvatila sam njihovo mišljenje i uvjerila sebe da to jest moj put. Ušla sam u novicijat 14.kolovoza 2007. uzevši ime Marija Petra. No već nakon dva tjedna u meni je nastala nova borba. Borba između želje da ostanem tu gdje jesam, na sigurnome, i čežnje da započnem iznova, u nepoznatom. Gospodinov zov bio je sve snažniji... a ja sve nesigurnija. On mi je govorio kroz duhovno štivo, događaje i susrete, no ja sam uporno odbijala odazvati se. Kada se u toj borbi dogodio preokret, ni sama ne znam. Jednostavno sam odlučila. Nije mi bilo lako ostaviti zajednicu u kojoj sam živjela, ali sada sam znala da je to volja Božja, i to mi je davalo snagu. Družbu Sestara Milosrdnica napustila sam 15.listopada 2007., te mjesec dana kasnije, 11. studenog, ušla sam u zajednicu Sestara Pohođenja Marijina. Tu sam napokon osjetila da sam u potpunosti "doma", da je to kutak pod suncem koji je On za mene odredio.
Samo On i ja možemo razumjeti koliko je velik i milosrdan Bog bio u mome životu, koliko me je ljubio...i koliku je promjenu ta Ljubav u meni proizvela. Nježno i ustrajno zvao me je k Sebi...želio mi je dati puninu svoje ljubavi. A ja sam odbijala Njegovu milost. Željela sam ići svojim putem. Na kraju je Njegova ljubav izvojevala pobjedu. Kroz vrijeme postulature i novicijata primila sam mnoge milosti. Počela sam sve više osjećati svoju bijedu i nemoć, ali i otkrivati Njegovu veličinu i svemoć. Dok sam živjela u svijetu mnogo sam znala o Njemu, no sada sam počela upoznavati Njega, Njegovo milosrđe i neizrecivu dobrotu, Njegovu bezuvjetnu ljubav. Ta iskustva i spoznaje trebale su mi pomoći prebroditi velike kušnje koje su slijedile iza mojih prvih zavjeta. Da, Bog kuša svoje izabrane „kao zlato u taljiku“, kuša njihovu ljubav i vjernost... Želi vidjeti koliko može računati na njih...i da oni sami vide koliko su slabi, i kako bez Njegove milosti ništa ne mogu. Bilo je to najplodnije razdoblje moga života. Ne zato jer sam stekla bilo kakve zasluge ili kreposti. Naprotiv, spoznala sam koliko sam zapravo siromašna i slaba. Ali u toj bijedi stekla sam veliko pouzdanje u Božju milost i dobrotu, u Milosrđe i Ljubav Njegova Srca. Gledajući unatrag na svoj život i želeći odgovoriti na Njegovu Ljubav počela sam se sa psalmistom pitati: „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja...“, čašu koju mi On pruža, sa svom slatkoćom i gorčinom koju sadrži... No budući da sam slaba i nemoćna „zazvat ću Ime Gospodnje. Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje...“
S tim pouzdanjem predala sam se Gospodinu po svetim Zavjetima. To predanje potrebno je sada živjeti i obnavljati iz dana u dan. Predavši se Njegovoj svetoj Volji i Ljubavi započinjem s Njime svoj hod prema brdu Ljubavi, sve do sjedinjenja s Njim na križu. O da mogu jednom sa sv. Pavlom reći: „S Kristom sam razapeta. Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.“
Sve za Boga, i za duše.
Galeriju slika možete pogledati ovdje
Propovjed biskupa Saska možete pročitati ovdje
