Red Pohoda Marijina

Ordo Visitationis B. M. V.

Početci – plod susreta

Presudni dan u povijesti utemeljenja Reda Pohoda Marijina bio je 5. 3. 1604. godine. Toga dana susreli su se po prvi puta dvoje utemeljitelja: Franjo Saleški i Ivana Franciska Chantal. Na blagdana Duhova 1607. Franjo Saleški otkrio je Ivani Chantal plan da u suradnji s njom, osnuje novi redovnički Institut. I od tog trenutka plan je usko vezan uz jednostavni i snažan princip dvostruke zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U pismu od 16. 8. 1607. god. o temi Marta i Marija – nadasve o Marti – Franjo postavlja čvrst ugaoni kamen novog Instituta: «Kćeri svete Marte» (tako naziva prvotno svoje buduće redovnice), svoje će vrijeme rasporediti tako da dobar dio posvete vanjskim djelima ljubavi, a najbolji dio nutarnjem djelu kontemplacije.» Istina je da je Franjo u početku mislio zvati svoje kćeri, «kćeri svete Marte», «posvetiti ih blaženom Amadeju iz Savoje» ili pak zvati ih «Oblatkinjama svete Djevice» da bi konačno došao na ideju nazvati ih «Redovnice Pohoda Marijina». I još više, izvorni plan bio je vrlo jednostavna Udruga, više ili manje analogna «kongregaciji udovica» ( koje je utemeljila sv. Franciska Rimska), koje su stanovale zajedno u jednoj kući, u kojoj su provodile redovnički život, u koji nitko ne ulazi osim iz ozbiljnog razloga, dok one izlaze samo da služe siromahe i bolesne.»

Osnutak

Red Pohoda Marijina je redovnička ustanova papinskog prava čiji članovi živeći u zajednici i budući da su ponajviše kontemplativne redovnice, polažu svečane ili jednostavne vječne zavjete. Po nadahnuću Duha svetoga, Red su utemeljili sv. Franjo Saleški i sv. Ivana Franciska Chantal, na svetkovinu Presvetog Trojstva 6. lipnja 1610. godine. Mnogi su se pitali zašto ovaj osnutak? Sv. Franjo je to često sam objasnio : to je da se dade Bogu kćeri molitve tako sabrane da budu vrijedne klanjati mu se u duhu i istini. I na jednom drugom mjestu kaže:
"Pohođenje se nalazi među Kongregacijama, kao ljubice među drugim cvijećem. Zna da mora biti nisko, maleno, po boji ne upadljivo očima svijeta. Zadovoljava se time da ga je Bog stvorio sebi za službu da bi malo priskrbio mirisa za svoju Crkvu."
Samostani koji tvore Red, autonomni su i neovisni jedni od drugih, ali sjedinjeni međusobno opsluživanjem Pravila sv. Augustina i Konstitucija. To je redovnička Ustanova papinskog prava, potpuno kontemplativnog života iako se neki samostani bave vanjskim apostolskim radom. Prvi samostan nalazi se u Annecyju u Francuskoj.
Franjo Saleški i Ivana de Chantal prednjačili su svome vremenu. Njihovi su izvorni planovi za redovničku zajednicu bili takvi, da ona treba biti prožeta i apostolskim i kontemplativnim duhom, kao što je to i danas na različite načine slučaj. No, planovi su osujećeni kada je godine 1615. u Lyonu utemeljen drugi samostan Pohoda te je ondašnji nadbiskup prigovorio što se „nove sestre“ pokazuju na ulici i zalaze u tuđe kuće. U ono vrijeme poznavali su samo redovnice koje su živjele u potpunoj odsječnosti od svijeta iza samostanskih zidina. Oba utemeljitelja bila su primorana svoju Kongregaciju preinačiti u kontemplativni Red sa papinskom klauzurom i svečanim zavjetima. Sveci, doduše, u tome nisu gledali crkveno-pravna hinjenja, kojima su se trebali podvrći, nego izričaj Božje volje koju su rado prihvatili. Godine 1618. papa Pavao V. je Redu dodijelio papinsko priznanje.