10. razgovor

DESETI RAZGOVOR

O čednosti

Vi biste htjele znati što je čednost? Postoje četiri vrste čednosti:

1. vanjska pristojnost;

2. dobro uređeno unutarnje držanje;

3. pristojnost u govoru i razgovoru;

4. pristojnost u odijevanju.

    

Pod čednošću u najobičnijem smislu riječi razumijemo na poseban način vanjsku pristojnost. Ovoj se kreposti protivi raspuštenost u kretnjama i vladanju, dakle lakoumnost s jedne strane,  i kićenost i afektacija s druge strane.

Drugoj vrsti čednosti pripada unutarnja otmjenost u mišljenju i htijenju. Suprotno je tome neuredne želja za znanjem, znatiželja koja mora sve znati i čuti, nepostojanost koja sve moguće započinje, a ništa ne izvede. Opreka ovim manama je ne manje opasna tupost, neka nemarnost, koja niti želi išta znati o savršenosti i o svemu što je u vezi s njom, ni želi što o tome naučiti.

Treća vrsta čednosti očituje se u govoru i razgovoru, dakle u općenju s bližnjima. Ovoj vrsti čednosti oprečno je s jedne strane nespretno, tromo biće, koje priječi da može nešto pridonijeti zajedničkom razgovoru; s druge strane razgovorljivost, koja nikoga ne pušta da dođe do riječi.

Četvrtoj vrsti čednosti pripada pristojnost u odijevanju; tome se protivi prljavost i težnja za kićenjem. Dakle, recite mi sada, o kojoj čednosti želite da vam govorim?

Prva vrsta čednosti – vanjska pristojnost- iz različitih razloga je nada sve važna krepost. Prije svega radi toga što nam nalaže samosvladavanje. Ni jedna krepost ne nalaže toliko pažnje, ali upravo u tome leži njezina velika vrijednost, što nas uvijek drži u stezi. Jer sve što nas drži na uzdi, da možemo živjeti u Bogu, sve je to neizmjerno zaslužno- iako se ja ovdje među vama nerado služim riječju “zasluga“- mislim time reći u smislu: Bogu ugodno.

Čednost je nadalje zato važna krepost jer nam ne nalaže samosvladavanje samo ponekad, nego uvijek i svagdje, kad smo sami ili s drugima, i u svim položajima, pa i kod samog spavanja. Jedan veliki svetac savjetovao je jednom svom učeniku neka se u mislima na prisutnost Božju pristojno sprema na počinak i neka se kod toga vlada tako, kao da među nama boravi naš Gospodin, onakav kakav je bio kao čovjek prije svoje muke i smrti, i on mu sada zapovijeda, da pred Njim legne i spava. Svetac nastavlja dalje: Iako Ga tvoje tjelesno uho ne čuje i tvoje tjelesno oko ne vidi, ipak se vladaj tako kao da bi Ga opažao svojim osjetilima, jer On je stvarno uza te, i dok ti spavaš, On te gleda. O moj Bože, kako bismo pristojno i čedno išli na počinak, kad bismo mogli vidjeti Spasitelja! Sigurno bismo s velikom pobožnošću prekrižili ruke na prsima.

Čednost nas dakle uvijek drži u stezi, u mislima na anđele koji su uvijek oko nas, i u misli na Boga koji je svugdje prisutan i pred čijim očima se želimo čedno vladati.

Čednost tako mnogo pridonosi izgradnji naših bližnjih! Mogu vam reći da je jednostavna vanjska čednost mnoge ljude opet privukla k Bogu. Tako je jednom sv. Franjo privukao k sebi čitavu četu mladih ljudi samo time što je jako čedno prošao gradom, a da nije progovorio ni jedne riječi. Pošli su za njim samo radi njegova čedna bića, i molili su ga da ih pouči. Nedavno me je jedan otac kapucin upozorio na svoga brata redovnika koji ga je pratio: „Gledajte, ovaj pater ne propovijeda, i gotovo ni sa kim ne govori, on živi sasvim povučeno, a ipak je mnoge ljude pridobio i doveo u Red upravo svojom čednošću“.

Čednost je nijema propovijed. Sveti Pavao stavlja čednost Filipljanima posebno na srce. On piše: „Vaša čednost neka bude poznata svim ljudima.“ A svojem učeniku Timoteju kaže da biskup mora biti ukrašen , ne svilenim haljinama, nego čednošću (1 Tim 3,2). On će svojim čednim nastupom sve ohrabriti, tako da mu se s povjerenjem približe. Njegovo vladanje neće biti neskladno i lakomisleno, nego takvo da će mu se djeca ovoga svijeta usuditi približiti, ali ga neće držati sebi jednakim.

Vrijeme, mjesto i osobe određuju vježbu čednosti. Tko npr. za vrijeme odmora ostane isto tako ozbiljan, kao što je izvan odmora, neće li biti neugodan? Mnoga je kretnja i vladanje izvan odmora neprikladna, dok je za vrijeme odmora na mjestu. Tko se kod ozbiljna posla smije ili je neozbiljan, što za vrijeme odmora može biti, toga bi s pravom smatrali lakomislenim i nečednim. Moramo neprestano misliti gdje smo, s kime govorimo, u čijem se društvu nalazimo, a prije svega moramo paziti na osobu, s kojom govorimo. Drugačije izgleda čednost jedne svjetske gospođe, a drugačija je čednost redovnice. Kad bi koja djevojka vani u svijetu hodala oborenih očiju, ljudi bi je isto tako nepovoljno sudili, kao i redovnicu koja bi pustila da joj pogledi lutaju naokolo. Što je kod nekoga čednost, kod drugoga može biti protivno- prema staležu. Dostojanstveno držanje pristaje starijim ljudima, a kod mladih bi takvo držanje bilo neprirodno; njihovo držanje mora biti skromno i ponizno.

Pripovijedat ću vam nešto što sam ovih dana čitao. Car Teodozije kao pobožan katolik, htio je da mu sin bude dostojnim nasljednikom. Zato se obrati na Papu Damaza s molbom da mu potraži odgojitelja, koji je dorastao ovoj zadaći. Damaz mu pošalje Arsenija. Nakon nekoliko godina ovaj čovjek, koji je bio u velikoj milosti kod cara, zasiti se dvorskoga života sa svim njegovim tričarijama. Nitko mu doduše nije priječio da provodi pobožan život, ali on se nikako nije mogao naučiti na dvorski zrak i život, i zato odluči da se povuče u samoću i da pođe k ocima pustinje. Odmah izvede svoju odluku. Sveti Oci pustinjaci su već mnogo čuli o velikim krepostima Arsenijevim, radi toga su se veoma veselili što će ga imati u svojoj sredini. Arsenije se priključi osobito dvojici Otaca, od kojih se jedan zvao Pastor, i stupi s njima u prijateljske veze. Jednoga dana svi se Oci okupe na duhovni razgovor. (To je bio običaj već u ona vremena među pobožnim ljudima). Jedan od monaha upozorio je poglavara, da Arsenije ima običaj prebaciti noge jednu preko druge, i tako se, dakle, nezgodno vlada. Poglavar je odvratio: „Da, ja sam to već opazio, ali Arsenije je odličan muž, koji se je u svijetu besprijekorno vladao. Ovaj običaj donio je sa sobom s dvora.“ Poglavaru je bilo žao da Arsenija kori radi tako neznatne stvari, u kojoj ne može biti o grijehu ni govora. Ipak je htio da ga oduči od ove mane, upravo zato, jer je to bila njegova jedina mana.  Tada reče Pastor: „Oče, budite bez brige, to mu se već može reći. On će za to biti zahvalan. Možda da učinimo ovako, ako je vama pravo: sutra kad budemo zajedno, ja ću kod sjedenja prebaciti jednu nogu preko druge, i vi ćete me pred svima ukoriti. Onda će on čuti da se ovdje ne smije tako sjediti.“ Kad je Pastor zatim bio ukoren, bacio se Arsenije na zemlju i molio za oproštenje, jer je on uvijek činio ovu pogrešku i kad otac nije vidio, jer je to na dvoru bilo njegovo obično držanje. Arsenije je molio za pokoru, koja mu ipak nije bila naložena. Od toga dana nije nikad više sjedio prekriženih nogu. U ovoj zgodi je mnogo toga poučno: 1. razboritost i suzdržljivost poglavara. Nije htio Arsenija žalostiti radi tako male stvari, a ipak je tražio put kako bi ga odučio od ove mane. 2. brižno nastojanje sviju da uklone i najmanju nepristojnost. 3. dobroćudnost Arsenijeva koji je priznao svoju pogrešku; njegova ustrajna volja da odstrani tu pogrešku i da napusti takvu malenkost, koja je na dvoru bila uobičajena, a kod monaha je pobuđivala smutnju. I još nešto možemo iz toga pripovijedanja naučiti: Ne čuditi se, ako smo još opterećeni kojom navikom iz života u svijetu, kad jedan tako veliki muž kao Arsenije, iza tako dugog zajedničkog života s Ocima u pustinji nije bio sasvim bez toga. Nitko ne može tako brzo odstraniti svoje nesavršenosti. Ne čudimo se. dakle, ako ih još tako mnogo imamo. Glavno je, da imamo volju odstraniti ih.

Ne, moja sestro, nije to neljubazni sud ako ja primijenim na sebe ukor, kojim poglavarica kori drugu radi pogreške, koju ja također činim, da se tako popravim, a da me ona direktno ne kori. Mi ćemo se duboko poniziti kad opazimo, da ona poznaje našu osjetljivost i sasvim dobro zna, da bi nas direktni ukor povrijedio. Ovakva poniženja moramo veoma ljubiti. Mi bismo vrlo dobro učinili, kad bismo kao Arsenije otvoreno priznali, da činimo istu pogrešku, pretpostavivši da bi se to izvelo u duhu blagosti i smirenosti.

Htjele biste također znati i o drugim vrstama čednosti?

Dakle, kako izvanjska pristojnost utječe na tijelo, tako druga vrsta čednosti također utječe na dobro i uređeno nutarnje držanje. Vanjska pristojnost određuje kretnje, pokrete i vanjsko držanje, uklanja raspuštenost i nepristojnost, kao i afektiranje, unutarnja čednost pazi na nutarnji mir i svladavanje duševnih moći, dakle, razuma i volje; ona uskraćuje razumu neurednu želju za znanjem. Osobitom brižljivošću zauzdava volju i uskraćuje joj njezine bezbrojne želje, i čini da se preda samo onom jedino potrebnom. „Marija je odabrala najbolji dio, koji joj se neće oduzeti (Lk 10,42). A to ”jedino” jest: htjeti se svidjeti Bogu. Marta nam je primjer nečednosti htjenja, jer je ona prenagla, zahtjeva cijelu poslugu, od same revnosti trči ovamo- onamo, da za Gospodina učini sve lijepo i besprijekorno. Ona ne može prirediti dosta jela, tako bi obilno htjela počastiti Gospodina. - Isto tako skače i volja, ako je čednost ne drži u stezi, da se raspali za ljubav Božju i traži uvijek nova sredstva da služi Bogu. Ipak ne treba za to tako mnogo: tijesno se držati uz Gospodina i kao Marija sjediti do Njegovih nogu, moliti Ga za Njegovu ljubav; to više vrijedi, nego dugo razmišljati kako i čime bismo mogli zadobiti Njegovu ljubav. Ova čednost zadržat će volju u okviru onih vježbi i onih sredstava u promicanju ljubavi Božje, kako to odgovara našem staležu.

Ova unutarnja čednost radi uglavnom na tome da podvrgne razum, i to osobiti zato što nam je prirođena znatiželja neprijateljica svega temeljitog znanja. Tko je znatiželjan, ne uzima vremena da nešto temeljito nauči. Čednost nadalje pobija i protivnu pogrešku, naime tupost i lijenost mišljenja, koja se protivi i samom potrebnom znanju. Ova stega razuma ima veliku važnost za našu savršenost, jer volja će se ipak odvratiti od stvari, koliko god uz nju prianja, ako joj razum pokaže privlačnost jedne druge stvari.

Pitao je jedanput jedan redovnik velikoga sv. Tomu kako bi mogao doći do učenosti. „Ako budeš čitao samo jednu knjigu“, odgovori svetac. Nedavno sam čitao u pravilima koja je sastavio sv. Augustin za svoje redovnice, da sestre trebaju čitati samo one knjige, koje dobiju od poglavarice. Isti propis je dao i svojim redovnicima, jer je predobro znao kako je znatiželja štetna i kako je uvijek spremna da čuje nešto drugo, nego što je potrebno u službi Božjoj, a to zaista nije malenkost. Dakle, ne tražite znatiželjno da saznate sve moguće, već u svoj čednosti vršite svoja pravila, tada ćete služiti Bogu na najsavršeniji način. Duhovne pouke i propovijedi koje slušate, nemaju uvijek svrhu da vas samo poučavaju, nego hoće prije svega da oporave i osvježe duh, te da ga ožive. Da bi čovjek mogao ljubiti Boga, ne mora uvijek biti učen. Sveti je Bonaventura rekao jednom redovniku: „Jedna skromna ženica može isto tako Boga ljubiti, kao i veliki učenjak. Da se postigne savršenost, potrebno je mnogo vježbe, a malo znanja.“

Govoreći o ovoj znatiželji, da se izmisle uvijek nova sredstva za savršenost, padaju mi na pamet dvije redovnice iz dvaju strogih redova. Poznavao sam obje.  Jedna je od samog čitanja spisa sv. Terezije, toliko usvojila njezin način izražavanja, da se činili da je ona sv. Terezija u malom. I sama se takvom smatrala. Sve što je sv. Terezija u životu radila, to je ona tako utisnula u svoju fantaziju, da je zaista vjerovala  da sve čini kao njezin ideal, dapače i duševna uzbuđenja i “sposobnost prekidanja”, kako je to imala i sv. Terezija. Druge se opet bave potanko životom sv. Katarine Sienske i Genovske, tako da se smatraju najčišćim Katarinama. Ove pobožne duše sa svojom umišljenom svetošću barem su u sebi zadovoljne. Dakako, da je ovo njihovo zadovoljstvo samo tlapnja.

Druga od spomenutih redovnica bila je posve druge ćudi. Upravo radi njezine nezasitne pohlepe za uvijek novim sredstvima i putovima k savršenosti, ostala je nezadovoljna. Ona se mnogo trudila da napreduje, ali je mislila da mora postojati još bolji put nego ovaj, kojim je išla. Dakle, jedna je živjela zadovoljna sama sa sobom u umišljenoj svetosti i bila je sretna bez želja. Druga je bila nezadovoljna, jer nije ništa vidjela od svoje savršenosti i težila je uvijek za drugom. A čednost ide za zlatnom sredinom i ograničuje svoju znatiželju na ono znanje, koje je potrebno.

Zaista, draga moja sestro, upotrijebiti mnogo riječi za nešto, kad se i s manje može reći, to je nečednost. Samo se po sebi razumije da takve riječi treba ispustiti, osobito u slučaju o kojem govorite, tj. kad se hoćemo samo ispričati. Ne gledajući na ovu pogrešku, protiv čednosti je i još jedna pogreška, naime, kad ne želimo priznati da je ovo pogrešno i nesavršeno. To je protiv poniznosti, jer poniznost ljubi poniženje.

Još jednu riječ o vanjskoj pristojnosti, o kojoj smo već govorili. Ne biste mogle vjerovati koliko ona pridonosi dobro uređenom unutarnjem držanju i unutarnjem miru. To se pokazuje prije svega kod molitve. Svi sveti Oci, koji su polagali tako veliku važnost na molitvu, svi su mišljenja da pobožno držanje mnogo čini. Npr, klečanje, sklapanje ruku ili prekrižene ruke na grudima. Ovo nam držanje pomaže na neslućeni način da budemo sabrani u Prisutnosti Božjoj i da ostanemo usredotočeni u Njemu.

Vi biste htjele znati da li griješimo protiv čednosti ako spustimo ili nakrivimo glavu, ili ako prevrćemo očima? Na to kažem: Ako se to dogodi nesvjesno i bez namjere da istaknemo posebnu pobožnost, nije pogreška. Ali mi moramo izbjegavati svako neprirodno držanje, jer sve namješteno mora nam biti mrsko do dna duše. Ne smije biti: Santificetur - sveti se - bez: nomen tuum -ime Tvoje. To jest, moramo brižno izbjegavati da se igramo ”pobožnoga“, kao što sam ja nekad učinio. Ovu veselu pričicu mogu ovdje mirno ispripovijedati, upravo lijepo pristaje ovamo. Kao đačić ovdje u Annecyu imao sam žarku želju da budem svet i savršen. Ja sam mislio da moram kod molitve nakriviti glavu, ako hoću da postignem svoj cilj. Tako je ,naime, činio jedan drugi đak, koji je bio na glasu svetosti. I ja sam tako činio neko vrijeme, ali nisam od toga postao svetiji.

A sada natrag na naš predmet: Mnogi nazivlju ovu drugu vrstu čednosti trajnom budnošću duha, svjesnim nastojanjem da držimo duh u granicama čednosti, tako da jednostavno želimo znati samo potrebno, a potiskujemo svaku znatiželju redom jednu za drugom.

Treća vrsta čednosti tiče se govora i razgovora. Riječi koje su izvan odmora neprikladne, nisu to u vrijeme kad se duh hoće s pravom odmoriti i rasteretiti. Bilo bi vrlo nečedno kad bismo htjeli govoriti samo o uzvišenim stvarima, a i drugima ne bismo dopustili da drugo što govore, jer se čednost ravna, kako je već rečeno, prema vremenu, mjestu i osobama. O tome sam nedugo čitao nešto o sv. Pahomiju. Prije nego je započeo svoj redovnički život u pustinji, morao je izdržati velike napasti. Često mu se prikazivao đavao na razne načine. Pahomijev životopisac izvješćuje: „Kad je Pahomije jednog dana pošao u šumu da siječe drva, navali na njega čopor paklenih duhova da ga prestraši. Oni su se postavili pred njega kao oboružani stražari i dovikivali su jedan drugome: Mjesta za sveca!! Pahomije je prepoznao đavle i prozreo njihovo djelo. Nasmiješi se i reče: Rugajte se samo, ja ću ipak biti svetac. Kad je đavao vidio da ne može Pahomija iznenaditi nenadanom navalom, a niti ga učiniti malodušnim, poduzme da ga uhvati jednom šalom, jer ga je Pahomije prvi put ismijao. On priveže mnoštvo debelih užeta na list jednog drveta. Đavli su se na to vješali i vukli iz petnih žila, vikali su i znojili se, kao da bi se morali strašno mučiti. Kad je svetac pogledao gore i vidio tu smicalicu, predstavio je sebi Spasitelja, kako visi na drvetu križa i prekrižio se. kad je đavao opazio da je Pahomije upravio svoju pažnju na plod drveta, a ne na njegov list, odšulja se odande smeten i postiđen.  

Plač ima svoje vrijeme i smijeh ima svoje vrijeme, šutnja ima svoje vrijeme i govor ima svoje vrijeme. To nas uči ovaj svetac svojim vladanjem u napastima. Ova čednost određuje naš način govora, da bude ugodan, ne preglasan, ne pretih, ne prespor, ne prebrz. Čednost se uvijek drži sredine, daje da i drugi dođu do riječi, ne prekida ih, jer bi to izgledalo kao brbljavost, ne upada u govor i ne prekida razgovor neotesanošću ili naduvenošću.

Četvrta vrsta čednosti odnosi se na odijelo i na način kako se oblačimo. O tome neka bude samo rečeno da se treba čuvati prljavosti i neurednosti, isto tako i druge krajnosti- od pretjerane brige, koja ide za tim da se posvećuje previše pažnje vanjštini. Sv. Bernard polaže previše pažnje na vanjsku čistoću i vidi u njoj jedan dokaz duševne čistoće - toliko sada o čednosti. Mislim da sam sve jasno i dovoljno rastumačio.

Vi biste htjele znati što morate činiti da vam ukor ne bude neugodan i da onda ne postanete ogorčene?

Mi ne možemo spriječiti pojavu srditog uzbuđenje i navalu krvi. Budimo zadovoljni ako postignemo potpuno gospodstvo nad ovim pojavama četvrt sata prije smrti. Ali na jedno možemo brižljivo paziti, čim se slegne uzbuđenje, da ne dopustimo da se učvrste ogorčene misli, koje nam otežavaju da s osobom koja nas je ukorila govorimo povjerljivo, ljubazno i mirno, kao što smo to i prije radili. Vi kažete da tjerate ove misli od sebe, ali one opet iznova dolaze. Da, moje drage sestre, vi činite možda onako, kako su radili građani nekog grada za neke noćne uzbune. Oni su doduše protjerali pobunjenike, ali ih nisu izbacili iz grada i tako su se mogli sakriti do jutra u kutovima i ulicama, onda su napali na stanovnike i svladali ih. Vi tjerate neraspoloženje koje je nastalo zbog ukora, ali ga ne tjerate tako energično i temeljito, a da se koji ostatak toga ne bi mogao ušuljati u koji kutić vašega srca. Vi doduše ne biste htjeli biti ozlovoljeni, ali ipak ne biste htjeli odstupiti od svojega mišljenja da ukor nije bio na svom mjestu, ili da je bio izrečen u nastupu strasti, ili tko zna s kojega razloga. Ne vidite li kako vas napada pobunjenik i kako će vas nečuveno mučiti, ako ga odmah ne protjerate?

Što treba činiti u takvom slučaju? Obratiti se Spasitelju i govoriti o sasvim drugim stvarima. Ali ako se osjećaj ne da stišati, nego štoviše, neprestano se vraćaju misli o pretrpljenoj nepravdi? Ah! Bože moj, to zaista nije povoljan čas da svoje čuvstvo uvjerimo, da ukor nije bio potreban i na svom mjestu, i da tražimo da nam to mišljenje naši osjećaji odobre. Ne, to dolazi tek onda kad je duša opet smirena. Dok traje unutarnje uzbuđenje, ne smijemo niti što reći, niti poduzeti, ma koliko god mi mislili da imamo na to pravo. Naprotiv, moramo se čvrsto držati svoje odluke da nećemo popustiti tom raspoloženju. Naime, u takvom stanju nalazimo uvijek dosta razloga za našu srdžbu i oni nam dolaze na pamet u velikom mnoštvu.  Ali mi ne smijemo slušati ni jednog jedinog, ma kako nam se činili vjerojatni. Prionimo čvrsto uz Boga, kako je već rečeno. Ponizimo se najprije pred Božjim veličanstvom, a onda govorimo s Bogom o nečem drugom. Ali pazite dobro na ovaj savjet, koji ja uvijek rado ponavljam, jer je tako koristan: vi se morate mirno poniziti, a ne razdraženo i uzbuđeno. To je upravo često naša nesreća, što su naši čini poniznosti pred Bogom ljuti i zlovoljni. Posljedica toga jest da se naš duh ne umiri i da naši čini poniznosti ostaju bez ploda. Ponizimo se ,dakle, pred Božjim veličanstvom s mirnim pouzdanjem, onda će naša zlovolja iščeznuti, a naša narav će se opet razvedriti i umiriti. Mi ćemo onda uvidjeti i ništavnost svih tih razloga koje nam prišaptava samovolja i sebeljublje, te ćemo govoriti s osobama koje su nas korile isto tako neprisiljeno kao i prije. Vi kažete da se već svladavate i govorite s njima, ali ako razgovor ne ispadne kako ste željeli, onda dođe opet napast ogorčenosti. Vidite, to dolazi iz istih uzroka koje sam već naveo. Neka vam bude sasvim svejedno da li se s vama govori ovako ili onako, samo ako vi činite svoju dužnost.

Ako se pravo promisli, onda zaista nema čovjeka, kome ukor ne bi bio mrzak. Iza kako je sv. Pahomije sveto živio u pustinji petnaest godina, objavio mu je Bog da će pridobiti veliki broj duša i da će se mnogi predati njegovu vodstvu u pustinji. Neki su redovnici već bili kod njega, među njima i njegov najstariji brat Ivan, kojega je Pahomije prvoga primio. Sada na ovu Božju objavu, Pahomije poveća samostan i sagradi mnogo ćelija. Njegov brat, koji nije poznavao Pahomijeve razloge, iz ljubavi prema svetom siromaštvu, ukori ga žestokim riječima. Pitao ga je, misli li da time nasljeduje Spasitelja, koji za svoga zemaljskoga života nije imao kamo da nasloni glavu. Naprotiv, on gradi tako veliki samostan, i osim toga trati svoje vrijeme. K tome je dodao još mnoge druge prigovore. Unatoč svoje velike svetosti Pahomije osjeti tako bolno ovaj ukor, da se morao okrenuti kako se ne bi opazila njegova srdžba. Zatim se udalji, baci se na koljena pred Bogom, te Ga je molio za oproštenje i tužio se,  što se iza toliko godina pustinjačkog života još uvijek znade tako malo svladati, kako je on to mislio onda je srdačno i ponizno molio da mu Bog udijeli milost, da nikad više ne upadne u nestrpljivost.

I sam sveti Franjo, kad je već bio pri kraju života, jednom se žestoko naljutio. Radio je u vrtu i sadio kupus. Jedan brat opazi da ne sadi pravilno pa ga upozori. Tada Franjo, koji je već imao tolika viđenja i bio u srdačnom saobraćaju sa Spasiteljem; Franjo koji je već toliko dobra učinio i tako se često nadvladao, sada se tako žestoko rasrdi da mu je skoro izmakla pogrdna riječ. Već ju je htio izgovoriti, ali se upravo u tom času suzdrži i začepi sebi usta đubretom te reče: Evo ti zli jeziče, ja ću već iz tebe istjerati zlo, da ne vrijeđaš svoga brata. Zatim je klečeći molio brata za oproštenje.

Smijemo li se onda čuditi što smo u stanju planuti čim nas netko ukori ili nam protuslovi? Ali moramo slijediti primjer ovih svetaca, koji su se odmah nadvladali, jedan time što se odmah utekao molitvi, a drugi što je svoga subrata odmah molio za oproštenje. Ni jedan se od njih nije nipošto predao svojim osjećajima, nego su ih svladali, i tako je ukor za njih bio dobitak.

Vi kažete da dragovoljno primate ukor i da ga odobravate, smatrate da je pravedan i opravdan, ali da se osjećate zbunjenima pred glavaricom, jer ste je ozlovoljili ili možda dali povoda da se rasrdi.  I zato se ne usuđujete više poći k njoj, premda ljubite poniženje koje vam je pribavila vaša pogreška. Drage moje sestre, iza toga se krije samoljublje. Vi još možda ne znate, da je naša nutrina neke vrsti samostan. Samoljublje je tu glavarica. Dakle, ona nalaže pokore. A pokora za počinjenu pogrešku jest upravo ta smetnja, taj strah da ste svoju glavaricu potpuno ozlovoljili i stoga vas manje cijeni, nego što bi vas cijenila da tu pogrešku niste učinila. Mislim da sam time dosta rekao onima koje primaju opomene.

Sada još jednu riječ onima koje daju ukore. Tko mora koriti, taj mora biti taktičan i čekati na pravi čas. Ne smije se također ni uvrijediti ni začuditi ako je ukor neugodan onome koji ga prima. Svaki je ukor gorak. Ali sada dosta o tome.

Što biste još htjele znati? Kako ćete ići ravno prema Bogu, a da ne gledate ni desno ni lijevo? Moje sestre, to mi je pitanje vrlo drago, jer već u sebi sadržava odgovor: Pristupati Bogu sasvim ravno i ne gledati ni desno ni lijevo, kako vi kažete, tako i moramo činiti. Ali zapravo, to vi niste htjele pitati, već ste mislile mnogo više: kako biste se mogle mnogo više učvrstiti u Bogu, da vas od Njega ne uzmogne ništa odijeliti. Za to su potrebne dvije stvari: umrijeti- i doći u nebo. Tek se onda ne možemo više nikad rastaviti od Boga, tek onda ćemo uvijek biti uz Njega. Bit ćemo s Njime jedno biće. Ali to nije bilo ono što ste vi zapravo htjele znati, nego vi želite jedno sredstvo, da ni jedna poteškoća, tj. da ni najmanja rastresenost ne odvrati vaš duh od Boga.

Moje sestre, samo grijeh vas rastavlja od Boga, ali ne jedna rastresenost, kako vi mislite. Snagom naše jutarnje odluke koju smo stvorili, da ćemo biti sjedinjeni s Bogom, da ćemo biti svjesni Njegove Prisutnosti, mi ostajemo u Njegovoj Prisutnosti, ostajemo i onda kada spavamo, jer mi sve činimo u Njegovo ime i da ispunimo Njegovu svetu volju. Meni se čini tako, kao da bih čuo Njegovu božansku dobrotu gdje kaže: „Spavajte samo, počivajte, moje oko bdije nad vama, ja vas čuvam od ”ričućeg lava, koji ide okolo i traži koga bi proždro“. Vidite li dakle, kako je dobro čedno leći na počinak. Svjesno hodanje u Prisutnosti Božjoj je sredstvo da sve pravo činimo; jer tko misli na to da ga Bog gleda, taj neće moći griješiti. I sami laki grijesi nisu u stanju da nas odvrate od Boga. Oni nas doduše malo zadržavaju na putu, ali nas ne odvraćaju od Njega. A još manje to mogu jednostavne rastresenosti, kako sam u “Uvodu”

razjasnio.

Naša molitva usprkos naše rastresenosti nije Bogu manje ugodna, a nama manje korisna. Možda baš zato što se moramo mučiti ona ima više vrijednosti, nago što bi je imala kad bismo bili prepuni utjehe; samo se ne smijemo svojevoljno i hotimično u rastresenostima zadržavati, nego ih moramo odlučno odbijati. Isto vrijedi i o teškoći da se tokom dana saberemo u Bogu i u nebeskim stvarima. Moramo uložiti sav napor da uzdržimo svoj duh budnim, ne smijemo mu dopustiti da trči za kukcima i leptirima. Moramo postupati s njime kao majka s djetetom. Dječačić bi tako rado potrčao za svim leptirima da ih uhvati, ali ga majka drži za ruku i govori: „Gledaj, dijete, ako budeš trčao za leptirima, ti ćeš se ugrijati i onda razboljeti. Ostani lijepo kod mene.“ Dječačić ostane tako dugo uz majku, dok opet ne opazi kakvog leptira za kojim bi odmah potrčao da ga majka ponovno ne zadrži. Što tu možemo učiniti?. Ništa drugo, nego biti strpljiv. Ne dopustiti da nam postane težak napor, jer se mučimo iz ljubavi prema Bogu.

Ono što ste malo prije rekle, da ne možete naći Boga, i da vam se čini da je On daleko, to ste valjda htjele reći, ako se ne varam, da ne osjećate Božju prisutnost. Biti u Božjoj prisutnosti, i Božju prisutnost osjećati, to su naime dvije stvari. Sigurno ste to mislile, nije li tako? o, moje sestre, osjećaj svoje prisutnosti može nam darovati samo Bog. Mi sami po sebi ne možemo steći taj osjećaj.

Pitate, kako biste trebale raditi da sačuvate uvijek veliko strahopoštovanje pred Božjom prisutnošću, budući da nikako ne zaslužujete ovu milost? Tu ne možete ništa drugo učiniti, nego kako same kažete: Pomišljati da je On Bog, a mi vrlo bijedni stvorovi koji nisu vrijedni tolike časti. Tim se pitanjem sv.Franjo Asiški bavio jednu cijelu noć. „Tko si Ti, a tko sam ja?“ Vidite, sva vaša pitanja već u sebi sadrže odgovor.

Htjele biste znati kako ćete doći do Božje ljubavi? evo, ja vam na to kažem: Vi morate htjeti Boga ljubiti. Mjesto da dugo ispitujete i mudrujete kako biste svoj duh sjedinili s Bogom, vi se neprestano bavite Njime. Vjerujte mi, to je od svih putova najkraći do cilja.

Što smo više rastreseni, tim smo neuredniji i tim nesposobniji da se u Njega zadubimo i da se s Njim sjedinimo- s Njim, koji nas želi posjedovati potpuno i nedjeljivo! Ima duša koje od samog razmišljanja kako bi to učinile, uopće ne dođu ni do čega. Savršenost naše duše sastoji se u sjedinjenju s Bogom, što mi ne možemo postići mnogim znanjem, nego mnogobrojnim činima. Pristupimo zato velikom jednostavnošću ovoj velikoj zadaći. Naime, tko se propitkuje za najkraći put u grad, može mu se dogoditi da dođe kasnije nego drugi koji su ostali na cesti, jer jedan mu kaže: Vi idete krivo, idete stranputicom, drugi opet: morate ići natrag, a onda zaokrenuti na taj i taj put. Onda se taj okrene i vraća se natrag, i tako se ne dolazi naprijed ako se mnogo pita. Koga pitaju kojim se putem ide u nebo, taj ima potpuno pravo ako odgovori kao onaj koji je rekao: „Ako hoćete stići tamo, onda morate uvijek ići ravno, morate uvijek stavljati nogu pred nogu, i stići ćete kamo hoćete.“ Dakle, tako se kaže dušama žednim savršenosti: Ostanite jednostavno uvijek na cesti svoga zvanja. Brinite se više za to da vršite svoju dužnost, nego da uvijek pitate za najkraći put.

Ali dopustite mi da vam otkrijem kamo vi zapravo smjerate sa svojim pitanjima. Vi biste rado da vam pokažem gotov put do savršenosti, tako dobro izrađenu metodu savršenstva, da je trebate samo nataknuti, kao što stavljate na glavu svoju koprenu. Vi biste htjele bez muke postati savršenima. Nije vam bilo ugodno što sam rekao: morate činiti to i to. Ja bih vam morao servirati savršenost sasvim gotovu. Da, kad bih to mogao postići, onda bih bio najsavršeniji čovjek na svijetu. Kad bih je mogao drugima dati, onda bi je najprije dao samom sebi. Često se drži da je savršenost neka vještina koju možemo bez truda steći, čim doznamo za njezinu tajnu. Ali to je zabluda. Težimo li za sjedinjenjem za našim ljubljenim Spasiteljem, onda se moramo ustrajno vježbati u ljubavi, moramo sve činiti vjerno iz ljubavi. to je ta tajna.

Treba dobro pamtiti: Pod ovim vježbanjem i nastojanjem ja mislim samo na viši duševni život. Na zlovolju i opiranje u našem nižem duševnom dijelu  pazimo tako malo, kao što se putnik malo obazire na daleko lajanje pasa.  Tko kod gozbe kuša svako jelo, od svakog malo uzme, taj će pokvariti želudac, povraćat će i neće moći spavati. Isto tako se događa dušama koje hoće upoznati i iskušati sve metode i sredstva koja čine, ili bi nas mogla učiniti, savršenima. Njihova volja nema dosta topline da bi sva ta sredstva preradila i primijenila. Iz toga onda nastaje zlovolja i poteškoće koje smetaju tihi i mirni razgovor sa Spasiteljem, i tako ne postignu ono jedino potrebno što je Marija izabrala, i što se neće oduzeti od nje.

A sada odgovaram na vaše pitanje kako ćete postići sasvim jednostavnu, čistu poslušnost prema Bogu i poglavarima.

Pitanje je dobro postavljeno i sadržava već u sebi odgovor.  Jednostavno slušati znači slušati jednostavnom nakanom- biti poslušan Bogu i poglavarima. K ovoj jednostavnoj nakani dolaze i razlozi: npr. vi vršite volju Božju, jer znate da će vaša plaća biti vječna, i jer neposlušni neće Boga gledati. To je sve samo po sebi dobro, ali niti je jednostavno, niti je čisto, nakana je pomiješana i dvostruka. Slušate li glavaricu iz ljubavi prema Bogu, a istodobno želite da joj se svidite i da vas cijeni, to onda nije čista poslušnost iz ljubavi prema Bogu. Takva htjenja često vam otimaju zaslugu poslušnosti i duševni mir. Naime, vidimo li da je s nama nezadovoljna, mi se uznemirujemo i zbunjeni smo, kao da bi o zadovoljstvu poglavarice ovisila sva naša sreća. A ipak, mi bismo trebali radosno primiti poniženja i srdačno ih ljubiti. O kako bi veliku uslugu učinila sama sebi ona duša koja ne bi ništa radila zbog osobe poglavara već bi u njima gledala samo Boga i Njegovu svetu ljubav! Jer cilj i svrha takve poslušnosti bila bi veoma ugodna Bogu. naime, On sam mora biti predmet naše pažnje, a ne pomisao na nagrade. Radimo li tako, svejedno nam je tko je poglavar, jer ćemo naći Boga u svima.

Časna majko, vi pitate da li su poglavari ovlašteni da od svojih podložnika zahtijevaju stvari koje se protive Božjim ili crkvenim zapovijedima? Ne, to se ne smije, pa ni zato da se podložnike iskuša. Jer je autoritet redovničkih poglavara podložan Božjim i crkvenim zapovijedima, kao što su crkvene zapovijedi podređene Božjima, tj. one su zapovijedima Božjim podložne. Ja znam da su neki poglavari takvo što zahtijevali. Ali mislim da su to zapovijedali iz neznanja i da se isto tako slušalo, i to može obje strane ispričati. Da su bolje razumjeli, oni to nikad ne bi učinili, niti činiti smjeli.

Redovnički poglavari smiju svoje podređene osloboditi od izvjesnih crkvenih zapovijedi, ako imaju za to odgovarajuću punomoć od Pape. Npr. glavarica opazi da jednoj boležljivoj sestri škodi post. Ona može i mora toj sestri mirno zabraniti post za ovaj ili onaj dan. Od čitavog četrdesetodnevnog posta može, dakako, osloboditi samo ispovjednik, a uzimanje zabranjenih mesnih jela može dopustiti samo viša vlast. Ali možda će doći glavarici misao, da li je sestra uistinu boležljiva te ne može postiti. No, obzirom na post ne trebamo zaista biti uskogrudni. Bolje je više ljubavi, nego više strogosti. To je također i želja Crkve. Ali ako sestra misli da će moći sasvim lako postiti, onda to može jednostavno reći glavarici. Ostaje li glavarica pri tom da ne posti, onda neka sestra bez razmišljanja posluša i ne posti. Ako joj se prepusti da bira, onda neka učini što hoće.

Da vam pokažem kako Crkva nije nipošto ukočena u svojim zapovijedima, kažem vam još i ovo: Npr. jedna je sestra bolesna upravo na blagdan. Ima napadaj groznice, i to upravo za vrijeme svete Mise. Izgleda da bolesnica za to pola sata može sasvim lako ostati sama. U tom slučaju možete sasvim mirno propustiti svetu Misu i ostati kod bolesnice, premda joj se ništa ne bi dogodilo da je ostala sama. U svim takvim stvarima treba radije pretjerati u ljubavi, osobito što se tiče posta, tim više ako mjesto toga preuzmemo koji posao iz ljubavi prema bližnjemu.

Pitate, moja sestro, što morate činiti da učvrstite svoje odluke i da im osigurate uspjeh? Najbolje je sredstvo da ih pretvorimo u djelo. Ali tužite se da ste tako slabi i da usprkos svoje odluke opet padate u pogrešku, koje biste se htjeli riješiti, i to kod prve prilike. Vi biste htjeli znati zašto ostajemo tako slabi? Zato, jer se ne uzdržavamo od škodljivih jela. Postupamo kao onaj koji bi htio da ga ne boli želudac te pita liječnika što mu je činiti. Liječnik mu odgovori da ne smije jesti ovo ili ono, jer mu uzrokuje poteškoće i bolove. Ali bolesnik ne sluša taj savjet i neće da se uzdrži od tih jela. Mi činimo posve isto. htjeli bismo npr. rado primiti ukor, a istodobno želimo da nas poglavari cijene. Oh! To je ludost. Ne može se tako. tako dugo nećete moći biti jake da podnesete ukor, dok se budete hranili jelom ovog cijenjenja samih sebe. Oh! Ja bih tako rado htjela biti sabrana, ali ipak neću da napustim tolika beskorisna razmišljanja. To se ne može. Bože moj, tako bih rado bila vjerna i postojana u svojim vježbama, ali isto bih tako htjela da se toliko ne mučim. Jednom riječi, htjela bih naći gotov posao. To nećemo dočekati dok budemo u ovom životu, jer ćemo morati uvijek raditi.

Moramo imati dvije jednake odluke: Da bez uzrujavanja gledamo kako u našem vrtu raste korov, i da imamo hrabrosti željeti da čupati; jer naše samoljublje neće umrijeti dok mi budemo živjeli, a baš to samoljublje uzrokuje da rastu ovi nepoželjni proizvodi. Ne znači da smo slabi ako koji puta padnemo u lake grijehe, samo ako se odmah podignemo upravljajući svoju dušu Bogu i blago se ponizimo. I nemojmo misliti da ćemo moći živjeti, a da tu i tamo ne učinimo koji laki grijeh, jer je samo Majka Božja imala tu povlasticu. Zaista, ako nas malo i zaustavljaju, kako sam rekao, ipak nas ne odvraćaju; briše ih jednostavno uzdignuće duše k Bogu.  A što se kaže da ih briše biskupov blagoslov i blagoslovljena voda, to se događa ne po kreposti blagoslova, već po kreposti čina poniznosti, koji probudimo kad primamo blagoslov, i po kreposti uzdizanja svoje duše Bogu.

Vi biste htjele znati, treba li i onda stvarati odluke, ako već unaprijed znate da ih većim dijelom nećete izvesti. Sigurno! Ne prestanimo nikada stvarati odluke, pa ni onda ako već sada znamo da nam u dotičnoj prigodi nikako neće biti moguće izvesti ih. Upravo zato jer se osjećamo preslabima da ih uspješno ostvarimo, moramo energično odlučiti i moliti Spasitelja da nam pomogne ostvariti odluke. Recimo Spasitelju: Svojom snagom ne mogu to učiniti ili izdržati, ali se veselim tome, jer Tvoja će snaga u meni to dovršiti. Tako okrijepljeni i ojačani idite onda hrabro u boj i ne sumnjajte u pobjedu. Spasitelj ide s nama kao otac, kao majka uz svoje dijete. Po mekanoj livadi, po visokoj travi ili po mahovini, puštaju ga da ide samo, jer se tu ne može ozlijediti ako padne. Ali na lošim i opasnim putovima brižno ga nose u naručju.

Već smo mogli često opaziti da je neka duše neustrašivo izdržala neprijateljske napadaje i pobijedila, ali je u malim napadajima podlegla. A zašto? Jer ju je Spasitelj ostavio samu budući da je znao da se ovim malim padom neće jako ozlijediti. Ali kad je u teškim napastima bila u opasnosti da se strovali u ponor, onda je stajao kraj nje i svojom svemogućom rukom povukao je od ponora. Sveta Paula velikodušno se odrekla svijeta, ostavila je Rim i odrekla se svih ugodnosti. I sama nježna ljubav njezine djece nije ju mogla odvratiti od te odluke da sve ostavi radi Boga. A ipak nakon mnogih primjera velike kreposti, nije se odrekla svoga vlastitog suda i nije se htjela pokoriti svetim osobama koje su joj preporučivale da nešto ublaži svoj prestrogi post. Sveti Jeronim smatra da joj u ovoj stvari treba prigovoriti.

Pitate što treba činiti ako vas jedna sestra moli da izvršite posao koji biste vi mogli preuzeti samo na račun vašeg vlastitog posla? Vi morate npr. prirediti večeru i ona neće biti na vrijeme gotova ako radite ono što vas je ona molila. Ta usluga bi bila na račun poslušnosti i ljubavi.  ni pod kojim okolnostima ne smijete na to pristati. U takvom slučaju odgovorite mirno dotičnoj sestri: „Ako možete čekati tako dugo dok ne svršim svoj posao, onda ću vam rado pomoći, ali sada ne mogu.“ Ako vaš posao nije hitan, onda ga morate odmah prekinuti, i radi ljubavi i spremnosti učiniti ono za što ste zamoljeni.

Napominjem kao zaključak da sve ono što smo rekli u pouci o čednosti, jesu vrlo delikatne stvari u težnji za savršenošću i prema tome, upozoravam, da se nitko od nas koji smo ih slušali ne čudi, ako nađe da još nije došao do ove savršenosti, budući da milošću Božjom, mi svi za tim težimo. Amen.