2. razgovor

DRUGI RAZGOVOR

Pouzdanje i predanje

     Pita se da li može duša koja duboko osjeća svoju bijedu ići Bogu s velikim pouzdanjem?

Odgovor: duša koja poznaje svoju bijedu, ne samo da smije imati veliko pouzdanje u Boga, nego ona uopće i ne može imati istinsko pouzdanje, ako joj manjka spoznaja vlastite bijede.

Upravo nas spoznaja i priznanje vlastite bijede vodi k Bogu. Svi veliki sveci, kao Job, David i ostali, počinjahu svoje molitve ispovijedanjem vlastite bijede i nevrijednosti. Vrlo je spasonosno priznavati se siromašnim, malenim, prezira vrijednim i nedostojnim pojaviti se u prisutnosti Božjoj. Iako ona znamenita izreka starih: »Spoznaj samoga sebe!» u prvom redu znači: spoznaj veličinu i odličnost svoje duše, da je ne bi ponizio i obeščastio djelima nedostojnim njene plemenitosti, ipak uključuje i ovo: spoznaj svoju nedostojnost, svoju nesavršenost i bijedu. Čim smo više bijedni, tim se više moramo pouzdavati u dobrotu i milosrđe Božje. Između milosrđa i bijede postoji veza tako velika, da se jedno bez drugoga ne može vršiti. Da Bog nije stvorio čovjeka, On bi doista bio savršeno i potpuno dobar, ali ne bi svoje milosrđe pokazao djelom, jer se milosrđe ne može očitovati, ako nema onih koji ga trebaju, a to su bijednici.

Dakle, vidite, što više spoznajemo svoju bijedu, tim više imamo razloga da se pouzdamo u Boga, budući da u sebi samima nemamo ništa, u što bi se pouzdali. Nepouzdanje u same sebe izvire iz spoznaje vlastitih slabosti. Veoma je dobro ne pouzdavati se u same sebe. Ali što bi to koristilo, ako ne bismo istodobno čitavo svoje pouzdanje poklonili Bogu i predali se Njegovom milosrđu?

Pretpostavljam da nitko od nas ne sumnja u Božje milosrđe i da nikom ne manjka pouzdanje, osobito što se tiče vječnog spasa, već se radi o nekom izvjesnom stidu i zbunjenosti koje imamo kad se približavamo Gospodinu. Časovito smo nevjerni, a čitali smo da ima velikih duša, kao sv. Katarina Sijenska i sv. Majka Terezija, koje bi se jako stidjele kad bi pale u koju pogrešku. Tada nam šapće samoljublje da i mi moramo tako raditi, a mi kažemo:»Ah, Gospodine, nikad se neću usuditi da Ti se približim. Ja sam tako bijedna». Ovo nije ništa drugo, nego zadovoljavanje samoljublja koje se s nama poigrava. Ne kažem da stid nije dobar, kad ga se dobro primjeni. Opravdano je da se malo povučemo i postidimo, kad uvrijedimo dragog Boga, jer već i kad svog prijatelja uvrijedimo, u neprilici smo, kako ćemo mu pristupiti. Ali ne smijemo kod toga ostati. Krepost poniznosti, samoprezira i stida jesu posredne kreposti. Tj. kreposti po kojima se naša duša mora vinuti do sjedinjenja s dragim Bogom. Ne bi bilo ništa naročito da sami sebe ponizimo, da se poništimo, a to se postizava ovim djelima, ako to ne bi bilo s ciljem, da se posve predamo Bogu, kao što nas uči sv. Pavao kad kaže: »Svucite starog čovjeka i obucite novoga!»(Usp. Kol 3,9-10).

Ne smijemo ostati bez odijela, moramo se zaodjenuti Bogom. Ovaj korak povlačenja mora nam poslužiti samo zato da se snažnije zaletimo i bacimo svom Bogu činom ljubavi i pouzdanja.

Ne smijemo se predati nemiru. Često puta, naime, nemir i zbunjenost duše proizlaze iz sebeljublja. Uzrujavamo se što smo nesavršeni. Žao nam je, ali ne iz ljubavi prema Bogu, već iz ljubavi prema sebi samima.

Reći ćete da ne osjećate pouzdanja. Kada ga ne osjećate, probudite čin pouzdanja i recite Gospodinu: »Iako nemam osjećaja pouzdanja u Tebe, ipak vjerujem da si Ti moj Bog i da sam ja sva Tvoja. Znam da se pouzdajem samo u Tvoju dobrotu i zato se prepuštam čitava u Tvoje svete ruke!»

Ove čine možemo uvijek obavljati. Ako je nekada teško, nikada nije nemoguće. A baš ono kad nam je teško, moramo svjedočiti Spasitelju svoju vjernost. Vršimo li ovakve molitve bez nutarnje slasti i zadovoljstva, ne smijemo se smesti, jer su one Gospodinu tim milije. Ne recite da ih izgovarate samo usnama i da prema tome ne vrijede, jer kad srce ne bi htjelo, usne ne bi govorile ni jedne riječi. Iza kako ste molile, ostanite mirne, ne obazirite se dalje na svoj nemir i govorite Gospodinu o nečem drugom. Ovim zaključujemo prvo pitanje. Dobro je, dakle, da se stidimo kad poznamo svoju bijedu i svoju nesavršenost. Ali ne smijemo kod toga ostati, a još manje smijemo biti malodušni, već moramo u svetom pouzdanju podići svoje srce Bogu. Temelj za pouzdanje leži u Njemu, a ne u nama; ako se mi i mijenjamo, On se nikada ne mijenja. Uvijek je jednako dobar i milosrdan s nama; bili mi slabi i nesavršeni ili jaki i savršeni. Običajem kazati, da je naša bijeda prijestolje božanskog milosrđa. Što je veća naša bijeda, tim veće mora biti naše pouzdanje. Pouzdanje je život duše. Uzmeš li joj pouzdanje, tjeraš je u smrt.

     Prijeđimo sada na drugo pitanje: o predanju samog sebe i o tom, što treba raditi duša koja se potpuno predaje Bogu?

Postoje dvije kreposti, od kojih je jedna svrha drugoj: sebe se odreći, da se uzmognemo predati Bogu. Predati se Bogu, a sebe se odreći, ne znači drugo, već ostaviti svoju volju i nje se osloboditi da je možemo pokloniti Bogu. Jer kako sam već rekao, malo bi nam koristilo, da se sebe odreknemo i da sebe ostavimo, ako to ne bi radili s ciljem, da se savršeno sjedinimo s božanskim Veličanstvom. Samo s ovom nakanom smijemo se odricati, jer bi inače bilo beskorisno i sličilo bi odricanju starih filozofa, koji su se odricali svega, pa i samih sebe, samo zato da se uzmognu posvetiti filozofiji. Tako npr. Epiktet, jedan od najvećih i najslavnijih ove vrste, bio je rob po svom staležu. Zbog njegove velike mudrosti, htjeli su ga osloboditi ,ali on nije htio. Iz krajnjeg odricanja svega, odrekne se ponuđene slobode i ostane svojevoljno u svom ropstvu. Bio je tako siromašan, da su iza njegove smrti našli samo jednu svjetiljku. Nju su veoma skupo prodali, jer je bila jedini predmet ostavštine tako slavnog muža. Mi pak želimo sebe same i sve svoje ostaviti samo zato, da se predamo Bogu i Njegovoj dobroti.

Mnogi kažu Spasitelju: Ja ti se posve predajem i ništa ne pridržavam za sebe; ali ih je vrlo malo koji se ovoga drže u praksi. Ovo predanje nije drugo, već savršena ravnodušnost prema svemu onome što nam može poslati božanska Providnost. To jest, ako jednako primamo bilo to žalost ili utjeha, bolest ili zdravlje, siromaštvo, prezir, sramotu kao bogatstvo, čast i slavu. Razumije se da to može prihvaćati samo viši dio duše, jer niži dio duše i naravna sklonost uvijek radije naginje časti nego preziru, bogatstvu nego siromaštvu, iako svatko znade da je Bogu draži prezir, poniženje i siromaštvo, negoli čast, bogatstvo i obilje.

Da se ostvari ovo predanje moramo slijediti Volju Božju u onom što izrično traži, kao i u onom što pripušta. Izričnoj volji Božjoj se podlažemo, a drugoj se ravnodušno predajemo. Izrična volja Božja jesu Njegove zapovijedi, savjeti, nadahnuća, Pravila i odredbe poglavara. Volja Njegova božanskog pripuštanja jesu događaji koje ne možemo predvidjeti, kao na primjer: Ne znam hoću li umrijeti sutra ili ne. Obolim li smrtno, tada ću misliti da se tako sviđa dragom Bogu. Prepuštam se Njegovoj svetoj volji, rado umirem. Isto tako, ne znam hoće li ove godine žetvu i svekolike plodove uništiti nevrijeme ili ne. Dogodi li se da bude uništeno, jasno je, da je dopuštenje Božje. Još nekoliko primjera koji su nam bliži i više odgovaraju našem staležu. Dogodit će se, da nećete osjećati utjehe obavljajući razne duhovne vježbe. Sigurno je da je to volja Božja. Zato treba ostati potpuno ravnodušan prema suši i prema utjesi. Ili će se dogoditi da će nam dati odijelo koje nam manje odgovara od onoga, što smo navikli nositi. Sestra koja dijeli odijelo, dala nam ga je u dobroj namjeri. Dakle, volja je Božja da nosimo dotično odijelo i prema tome moramo ga primiti ravnodušno. Dat će vam u blagovaoni hranu koja nije po vašem ukusu. Sigurno je da dragi Bog ovo pripušta. Treba, dakle, jesti ravnodušno, mislim, što se tiče volje. Isto vrijedi za pažnju i dokaze prijateljstva. Ako nam ih jedna osoba ne iskazuje, treba misliti da je to dopuštenje Božje, i da je ona zauzeta nečim boljim. Uostalom, zašto bi i morala biti s nama na poseban način ljubazna? Ako nam iskazuje pažnju ili neku naklonost, treba i tada gledati u njima dopuštenje Božje i blagoslivljati ga radi ove male utjehe koju nam daje ima slučajeva u kojima treba gledati i izričnu volju Božju i Njegovo dopuštenje. Na primjer: dobijem jaku groznicu. U tom slučaju vidim da dragi Bog želi da budem isto tako predan u Njegovu svetu volju, kad sam bolestan, kao i kad sam zdrav. Ali istodobno je izrična volja Božja da pozovem liječnika i da upotrijebim sve lijekove koje mogu (ne mislim najskuplje, već one koji se obično upotrebljavaju). Bog tako traži, jer je u tu svrhu dao snagu biljkama i lijekovima. Sveto Pismo nam o tom govori na više mjesta, a sveta Crkva naređuje da se služimo spomenutim pomagalima. I sada, nadvlada li bolest lijek ili lijek svlada bolest, moramo biti ravnodušni na takav način, da kad bi bolest i zdravlje bilo pred vama i da vam naš Gospodin kaže:«Ako izabereš zdravlje, neću ti uzeti ni mrvicu svoje milosti, ako odabereš bolest, neću ti je nimalo povećati. Ali u izboru bolesti ima nešto malo više moje naslade.» Tada će duša koja se potpuno predala u ruke dragog spasitelja izabrati bez sumnje bolest i to samo zato, jer se to malo više sviđa dragom Bogu. Pa kad bi čak morala i cijeli svoj život biti u krevetu i ne raditi ništa drugo, već trpjeti, ne bi ni za što na svijetu željela nešto drugo. Sveci su u nebu tako savršeno sjedinjeni s voljom Božjom da bi bili spremni ostaviti nebo i sići u pakao, kad bi to Gospodinu bilo samo malo milije. Ovo stanje odstupanja od samog sebe uključuje predanje u volju Božju u svim napastima, suhoparnostima, suši, odvratnostima, mrskostima, koje dolaze u duhovnom životu. U svim tim zbivanjima treba gledati dopuštenje Božje, ako ne dolaze našom krivnjom i kada nema grijeha. Dok se ne priklanjamo odvratnostima, one su za nas patnja koju treba podnositi, kao i svaku drugu. Međutim, moramo u početku ispitati izvor svoje odvratnosti, jer joj se korijen često nalazi u našoj nesavršenosti. Kada poznamo zlo, lakše ga liječimo. Iza kako ga upoznamo, moramo krotiti strast iz koje potječe. Ako osjećamo prema nekoj osobi odvratnost, moramo paziti da ne umanjimo prema njoj čine ljubavi, nego naprotiv, da ih umnožimo. Moramo joj biti uslužni, ljubazni, s njom razgovarati. Dakle, ne samo da ne smijemo pokazati odvratnost, nego se moramo vladati kao da nam je ova osoba naročito mila. Na taj način pokazujemo da smo vjerni i poslušni Bogu i njegovoj izričnoj volji, koja hoće, kako sam rekao, da nadvladamo odvratnost u tolikoj mjeri, da nam susestra postane mila. Što bi vas priječilo da joj kažete da je volite kao vlastiti život i da vam je vrlo teško, što osjećate prema njoj odvratnost? Ovako što može se reći samo zavjetovanoj sestri, jer novakinja moguće još nije sposobna shvatiti. Zaista bi bilo veliko zlo kada zavjetovana sestra ne bi dobrodušno i sa sućuti primila siromašnu sestru, koja joj povjerava svoju muku i svoju odvratnost, jer joj dolazi s toliko pouzdanja i nije kriva što osjeća odvratnost; htjela bi se je osloboditi, kad bi se sviđalo dragom Bogu. Iza kako se upotrebe ova sredstva, ne treba se više mučiti. Trpite rado i ne želite biti oslobođeni svoje patnje. Ostanite podložne Božjem dopuštenju. Bog hoće da se tako vježbate i kušate.

Nekada se događa da osjećamo odvratnost, ne prema osobama, nego prema njihovim djelima. Ovakve odvratnosti ne moraju biti zle, ali u njima uvijek ima nesavršenosti. Naime, ako netko radi nešto, što nije dobro, treba ga žaliti, a ne da nam to bude povod za odvratnost. Evo jedan primjer: netko je jako sklon čistoći i osjeća odvratnost prema osobi koja nije čista. Oštrije kudi ovu nepristojnost, negoli kakav teški grijeh. Ovo je velika nesavršenost. Osjeća li jednako odurnim sve ono čime se vrijeđa Boga, onda je izvor odvratnosti prava revnost, ali je i usprkos toga opasno prenositi odvratnost od djela na osobu. Ovo doduše ne uništava ljubav kao inače, ali joj oduzima srdačnu dobrohotnost.

Ne mislim time reći da se može govoriti jednakom prijaznošću onda, kada osjećamo jaku odvratnost, kao kad osjećamo srdačno prijateljstvo, jer iako je u našoj vlasti da govorimo i da sve ostalo radimo, ipak nam nije moguće da to obavljamo tako ljubaznim licem, kao kad ne bismo imali poteškoću. Slično je s melankoličnom osobom. I ona može pjevati, šetati, sudjelovati u razgovoru za vrijeme odmora, ali ne s onim izrazom i onom prijatnošću, kako bi mogla, da je vesele naravi. Stoga se ovo ne može zahtijevati ni od jedne ni od druge.

Ako se naše odvratnosti očituju samo u tom, što smo u razgovoru s osobama prema kojima ih osjećamo manje veseli i ne možemo im tako slobodno gledati u oči, to još nije ništa naročito. Imamo razloga da se skrušimo i ponizimo, ali se ne treba ispovijedati. Isto tako, nema grijeha ako po dužnosti ukorim ili opomenem tu osobu zbog neke mane ili pogreške, i odlučio sam da ću izvršiti s ljubavlju, ali mi se potkrade malo nestrpljivosti. Ovome ne može skoro nitko izbjeći. Da se popravi pogreška, dostatno je jednostavno poniženje pred Bogom. Ali ako se naša odvratnost nastavi, a mi je očitujemo djelom i riječima, tada već ima zla; jer ako je srce našlo put do ustiju (Usp. Mt 12,34; 15,11 i 18,20) znak je da je volja kriva i da nije svladala prvi pokret.

   Sada pitate čime se bavi u svojoj nutrini ona duša, koja se potpuno predala u ruke Božje? Zapravo ničim ili točnije smo jednim: ostaje u svetoj besposlici kraj svog dragog Spasitelja ne brinući se ni za što, pa čak ni za svoje tijelo ni za svoju dušu. Njena lađica plovi pod zaštitom Božje Providnosti. čemu se onda brinuti, što će biti? Božanski Spasitelj komu se posve predala, dosta će o tom misliti.

Ne kanim ipak reći da ne treba misliti na stvari na koje smo vezani svojom dužnosti. Na primjer: ako se jednoj sestri povjerila briga za vrt, ne smije reći: O tom neću misliti, dragi Bog će se već brinuti. Isto tako poglavarica ili učiteljica novakinja ne smiju, pod izlikom da su se predale Bogu, zanemariti čitanje i proučavanje naputaka koji su im potrebni u vršenju njihove službe.

Vi mi odmah kažete: treba imati veliko pouzdanje da se tako, bez pridržaja, predamo Božjoj Providnosti. istina je. Ali je istina i to: kad mi sve ostavimo, dragi Spasitelj uzima brigu za sve i vodi sve. Ako jednu stvar pridržimo za sebe, jer se ne pouzdajemo dovoljno u Njega, ostavit će nam je, kao da kaže: Misliš da si dosta pametna da to izvršiš bez mene? Prepuštam ti, ali ćeš brzo vidjeti, kako će ti biti. One koje su posvećene Bogu u redovništvu, moraju sve ostaviti bez ikakvog pridržaja. Sveta Magdalena, koja se potpuno predala volji božanskog Spasitelja, ostala je do Njegovih nogu i slušala Ga dok je govorio (Lk 10,39), a kad je prestao govoriti, i ona je prestala slušati. Ali se ipak nije micala od Njega. Tako i duša koja se prepustila dragom Spasitelju nema ništa drugo da radi, već da ostane u Njegovim svetim rukama, kao dijete na majčinu krilu. Kad ga majka stavi na zemlju da hoda, ide, dok ga opet ne uzme. A kad majka hoće da ga nosi, pušta joj da radi što hoće. Niti zna niti misli kuda ide, nego se pušta nositi i voditi, gdje se sviđa njegovoj majci. Predana duša daje se nositi, kada ljubi Božju dopadnost, pripuštenje u svemu što joj se događa, a hoda, kad s velikom pomnjom vrši sve ono što je izrična volja Božja.

Sada pitate, je li moguće da naša volja toliko umre u Bogu, da mi više ne znamo što hoćemo, a što nećemo? Ma kako se predali Bogu, naša samostalnost i slobodna volja uvijek nam ostaju. I uvijek će nam se pojaviti kakva želja, kakav zahtjev. Ali to nije bezuvjetna volja, izrična želja, jer duša koja se potpuno predala Bogu, čim vidi u sebi kakve želje ili prohtjeve, pusti ih da umru u svetoj volji Božjoj.

Vi biste još htjele znati, da li duša, koja je još vrlo nesavršena korisno upotrebljava svoje vrijeme, ako za vrijeme razmatranja jednostavno misli na Božju prisutnost? Duša smije mirno ostati u ovom položaju, ako je Bog u nju postavi, jer se nerijetko događa, da Gospodin ovaj mir i spokojnost poklanja i onim dušama, koje nisu još posve očišćene. Ali dok trebaju čišćenje, moraju izvan vremena određenog za razmatranje obaviti potrebna razmišljanja i promatranja radi svog popravka. Jer kad bi ih Bog držao uvijek jako sabranim, još bi im ostalo dosta slobode da razmišljaju o više indiferentnim stvarima. Zašto onda ne bi smjele razmatrati i činiti odluke za vježbe kreposti? Ima veoma savršenih osoba, kojima dragi Bog nikada ne daje ovakvih slasti i smirenja. One sve rade višim dijelom svoje duše i nanoseći sebi silu; samo s najvišim vrhuncem svoga razuma čine da im volja umire u volji Božjoj. Ova smrt jest smrt na križu (Usp. Fil 2,8), koja je mnogo uzvišenija i velikodušnija nego ona druga smrt, koju bi radije mogli nazvati usnuće, a ne umiranje.

Duša koja se ukrcala u lađicu Božje Providnosti mirno se prepušta valovima i sliči čovjeku, koji spava u čamcu na mirnom moru. Ništa ne radi da bi pomicao, a ipak ide naprijed. Ova vrsta blage smrti daje se po milosti, a ona druga po zasluzi.

Htjele biste znati još i to, na kojem se temelju mora izgrađivati naše pouzdanje? Ono se mora temeljiti na neizmjernoj dobroti Božjoj i na zaslugama muke i smrti našega Spasitelja Isusa Krista uz uvjet s naše strane, da imamo čvrstu i nepromjenljivu odluku biti posve Božji i predati se bez ikakva pridržaja Njegovoj Providnosti. ako Mu kažemo: Uzdam se u Tebe, ali neću da Ti se čitava predam, besmislica je.

Ali želim da primijetite, da ne kažem, da treba ovu odluku osjetiti; nju treba imati, i znati da je imamo. Ne moramo se brinuti da li što osjećamo ili ne, jer većina naših osjećaja i zadovoljstava nije drugo, već igra našeg samoljublja. Također, ne smijemo misliti da uza sve ovo predanje i ravnodušnost nećemo nikada osjetiti želja, koje se protive volji Božjoj ili da se naša narav neće opirati onom, što se dragom Bogu sviđa. To se može uvijek dogoditi, jer obično niži dio duše ne razumije one kreposti, koje ima njen viši dio. Na taj niži dio duše ne treba se osvrtati, već bez obzira na ono, što ono hoće, treba prigrliti Božju volju i s njom se potpuno sjediniti. Malo duša dolazi do ovog stupnja savršenog odreknuća samih sebe, ali svi moramo bar za tim težiti po svojim slabim silama i sposobnostima.

Blagoslovljen budi Bog!