Red Pohoda Marijina i Presveto Srce

“Iz Srca Sina Božjega, umrlog na križu proizašao je trajni
izvor života koji daje nadu svakom čovjeku."
Bl. Ivan Pavao II.

.

Ne može se govoriti o Redu Pohoda, a da ne spomenemo pobožnost presvetom Srcu Isusovom. Koliko blago leži u tim riječima: presveto Srce Isusovo. U Srcu svoga Sina darovao nam je Bog Otac neizmjerno blago ljubavi, milosrđa i pažnje. Ljubav nam se očituje u Utjelovljenju, u onoj otkupljujućoj preobrazbi Isusa Krista na zemlji koja ga dovodi do posljednje žrtve, one na križu. To je srce Onoga u kome stanuje stvarno "sva punina božanstva" (usp. Kol 2,9). Velika poruka u Paray-le-Monialu samo je ponovna potvrda onoga u Evanđelju: »Ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav« (Iv 13,1). U ljubavi se Isus nije zaustavljao na pola puta, već išao do kraja.

Sv. Franjo, tražeći grb za svoj Red, izabrao je jedno srce, probodeno dvjema strelicama, okruženo trnovim vijencem. Tu su upisana imena Isusa i Marije. Kada će sv. Margareta Marija Alacoque htjeti nacrtati simbol drage pobožnosti Srcu Isusovu, ona će tom grbu samo dodati otvorenu ranu, kaplje krvi, plamen i tri čavla. Početna slova Isusa i Marije zamijenit će riječju Caritas. Oko slike zabilježit će sveta imena Isusa, Marije, Josipa, Joakima i Ane.

SV. MARGARETA MARIJA ALACOQUE
(1647. - 1690.)
Sestra Pohoda Marijina, mističarka, glasnica Srca Isusova

 Margareta Marija Alacoque rođena je 22. srpnja 1647. godine u Verosvresu, Burgundija, Francuska. Peto je dijete od sedmero rođenih Clauda Alacoque i Philoberte Lamyn. 20. lipnja 1671. godine Margareta Marija napušta svoju obitelj i ulazi u samostan Pohoda Marijina u Paray-le-Monialu. Samostan Pohoda u Paray-le Monialu je utemeljen 1626. godine. Za vrijeme Francuske revolucije sestre su iz samostana protjerane; 16. lipnja 1823. samostan je ponovno otvoren. Život u samostanu za sestru Margaretu Mariju je vrlo težak. Njezine susestre teško prihvaćaju Margaretinu „različitost“. Poradi toga biva mučena, ponižavana, daju joj se ponižavajući poslovi. Poglavarica Marie-Francoise de Saumaise teško se umije ophoditi s Margaretom Marijom i zato moli dva svećenika da je procijene. Procijenjena je potpuno negativnom osobom: Margareta Marija je ili opsjednuta ili je neuračunljiva osoba. Unatoč tim obeshrabrujućim prosudbama, poglavarica je ne otpušta iz Reda. Razlog za Margaretino “neobično” ponašanje jesu njezina viđenja. 27. prosinca 1673. godine prvi puta joj se ukazuje Isus i govori joj o štovanju njegova Srca. Gospodin se svetici tuži što nije ljubljen: »A kao zahvalnost od većine ne primam drugo do nezahvalnosti». Isus te nezahvalnosti označuje podrobnije. One se u prvom redu odnose na stav ljudi prema sakramentu Euharistije. U njemu je Isus predmet prezira, nepoštovanja, svetogrđa i hladnoće. A sve to je tim teže jer se radi o »sakramentu ljubavi«. Isusa naročito boli što se tako ponašaju i oni koji bi po zavjetima morali biti njegovi osobiti prijatelji. »Najbolnije mi je to što tako sa mnom postupaju srca koja su mi posvećena».

Nakon toga slijede tri viđenja u razmaku od samo nekoliko mjeseci, u kojima Isus Margaretu Mariju ovlašćuje da se pobrine oko toga da se štuje njegovo Srce svakoga prvoga petka u mjesecu i u petak drugoga tjedna nakon svetkovine Tijelova. »Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i zadovoljština naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima.«
Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca. »Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju».
Poruka je to vrijedna da se u njezin sadržaj često zamislimo, da nas ona pomaže te ispuni nekim svetim nemirom kako bismo je što bolje ostvarivali. Ta je poruka dana u vrijeme kad je janzenizam ohladio ljudska srca, odvraćajući ih od Božje ljubavi i od primanja Euharistije, sakramenta ljubavi. No, ona tim nije vremenski uvjetovana, već ima trajnu vrijednost koja je u tome što nas upravlja prema presvetom Kristovu čovještvu, po kojem imamo pristup i k njegovu božanstvu. Ona nas veže uz Spasiteljevu ljubav tražeći od nas obraćenje te neograničeno pouzdanje u Učitelja, koji je krotak i ponizan Srcem. Po Paray-le-Monialu i svetoj Margareti Mariji Alacoque pobožnost Srcu Isusovu izišla je iz samostanskih zidina i ušla u kršćanski svijet, od privatne postala javna, od Crkve toliko puta i na tako svečan način odobrena i preporučena pobožnost. Objave u Paray-le-Monialu nisu i ne mogu postati predmetom vjere kao one sadržane u Bibliji. No, one su ipak pouzdan i prikladan zov k Evanđelju. One nam ga približavaju pozivajući nas da još više prianjamo uz Isusa Krista, da njegovu osobu nastojimo što bolje upoznati.
U veljači 1657. godine Margareti Mariji dolazi važna podrška isusovca Klaudija de la Colomiera (1641-1682). Otac Colombier je rektor Isusovačkog zavoda u Paray-le-Monialu i preuzima dužnost ispovjednika i duhovnika u samostanu Pohoda Marijina u Paray-le Monialu. Razgovarali su u više navrata. Margareta Marija osjeća prvi put da je shvaćena. Colombier odlučuje da učini sve kako bi se štovalo Srce Isusovo. Nakon godinu dana Colombier mora napustiti Paray-le Monial, no ostaju u pismenom kontaktu. Kao učiteljica novakinja Margareta Marija zadobiva nove spoznaje. Njezina vlastita bolna iskustva čine je strpljivom, blagom i vrlo mudrom u ophođenju s onima koji tek ulaze u samostan i koje ona polako uvodi u duhovnost Pohoda Marijina.
Posebno je obilježen 20. srpnja 1685. - njezin imendan. Novakinje joj žele uobličiti posebnu proslavu imendana. No za Margaretu bi bila najveća radost da sve privede štovanju Srca Isusova. Tako se dogodilo da je 20. srpnja 1685. u samostanu u Paray-le Monialu više sestara zajednički prvi puta iskazalo štovanje Srcu Isusovom.
21. lipnja 1686. godine, drugoga petka nakon Tijelova, Srce je Isusovo prvi put štovano od svih sestara u samostanu.
1687. g. Margareta Marija postaje pomoćnicom sestre bolničarke, kasnije odgojiteljicom djevojaka koje su bile u samostanskom internatu. Nakon izbora nove poglavarice, postaje njezinom asistenticom. Godine 1688. i 1689. ima daljnja viđenja o štovanju Srca Isusova. Isus je ovlašćuje da priopći francuskom kralju da čitavu Francusku posveti Srcu Isusovu i da u Parizu sagradi crkvu u čast Srca Isusova. Tek sto godina kasnije izgrađena je u Parizu bazilika Srca Isusova.
U samostanu je sagrađena kapelica u čast Srcu Isusovu. Samostanska zajednica se u svojem odnosu prema Margareti sada potpuno izmijenila. Čak su je 1690. g. željeli izabrati za poglavaricu, što je Margareta Marija odbila.
U kasno ljeto 1690. Margareta Marija osjeća da će uskoro umrijeti. Budući da je često pobolijevala, zajednica to ne uzima naročito ozbiljno. 8. listopada se osjeća vrlo slabom, tako da više nije mogla napustiti postelju.
17. listopada 1690. godine oko 7 sati navečer prima u nazočnosti svih sestara bolesničko pomazanje. Sat vremena kasnije umire sestra Margareta Marija u 44. godini života. Njena posljednja riječ bila je „Isus“.
Njezine kosti počivaju u samostanu Pohoda u Paray-le Monialu. 18. rujna 1864. blaženom ju je proglasio papa Pio IX., a papa Benedikt XV. 13. svibnja 1920. svetom. Njezin se spomendan slavi 16. listopada.
Mnogi su se oci isusovci veoma trudili da se uvede štovanje Srca Isusova. Utemeljena su bratstva Srca Isusova koja su se od 1690. do 1740. godine širila u Francuskoj, Poljskoj, Španjolskoj, Italiji i Njemačkoj. Tek 1765. dopušta papa Klement XIII. da se slavi misa u čast Srca Isusova, samo u Poljskoj i u Redu Pohoda Marijina. Tek 1856. papa Pio IX. uveo je blagdan Srca Isusova za čitavu Crkvu. Papa Leon XIII. uzdiže blagdan na svetkovinu 1899. g.
Viđenja Margarete Marije se na koncu ispunjaju enciklikom „Miserentissimus Redemptor“ pape Pia XI., koja je izišla 1928., u kojoj papa sažima teologiju Srca Isusova i objašnjava štovanje Srca Isusova za čitavu Crkvu.
Posebna pobožnost devet prvih petaka donijela je svoje neprocjenjive plodove za cijelu Crkvu. Objava presv. Srca od 2. srpnja 1688. od osobitog je značaja za redovnice Pohoda i oce Družbe Isusove. Sam sv. Otac, bl. Ivan Pavao II., 5. listopada 1986. molio je na grobovima sv. Margarete i o. Colombiera a nakon toga uputio je jedno pismo isusovačkom generalu, ocu Kolvenbachu, u kojemu piše:
"Živo želim da nastavite svoja ozbiljna nastojanja oko širenja prave pobožnosti Srcu Isusovu i da budete uvijek spremni pružiti djelotvornu pomoć braći u episkopatu u traženju prikladnih načina predstavljanja i prakticiranja ove pobožnosti, kako bi suvremeni čovjek, svojim mentalitetom i vlastitim senzibilitetom, otkrio u toj pobožnosti istinske odgovore na svoja pitanja i svoje kušnje."