4. razgovor

Živio Isus!

ČETVRTI RAZGOVOR

O srdačnosti i duhu poniznosti

SRDAČNOST

   Naša majka sv. Ivana Franciska de Chantal pita: Što moraju sestre raditi da im se međusobna ljubav, uza svu srdačnost, ne izrodi u nedoličnu povjerljivost? Pravila o tome dovoljno govore, ali naša Majka vjerojatno hoće da sazna kako se vježba ta srdačnost, koju se inače tako jako preporučuje. Najprije moramo razjasniti ovo prvo pitanje, tada će nam biti lakše osvijetliti drugo, koje se odnosi na umjerenost u očitovanju prijateljske srdačnosti.

I.

     Udovoljavajući želji naše Majke, govorit ćemo pobliže o onom što je inače vrlo dobro, ali samo u glavnim crtama označeno u Konstitucijama. U čemu se sastoji srdačna ljubav koju sestre moraju međusobno gajiti?

1. 1.Prije svega moramo znati da srdačnost nije drugo, već bit pravog i iskrenog prijateljstva. Ovo može nastati samo između razumnih bića, koja razvijaju i podržavaju svoje prijateljstvo na temelju razuma. Međusobnu ljubav imaju i životinje, ali prijateljstvo ne, jer su nerazumna bića. Životinje se vole, jer sliče po svojoj naravi. Štoviše, mogu čak i ljude voljeti, što dosta često opažamo. Neki su pisci o tome napisali divnih stvari. Za pravo prijateljstvo je potrebna suglasnost oboje onih koji se vole, a također i razum kao veza toga prijateljstva. Ističem ovo, jer ima ljudi koji sklapaju prijateljstva ne obazirući se na razum. Ovakvi odnosi ne zaslužuju ime prijateljstva, jer ne slijede plemeniti cilj i ne vodi ih razum.
2. 2.Iskustvo nas uči da za prijateljstvo, osim razuma, treba još neko izvjesno podudaranje u zvanju, idealima, ili u sposobnostima. Ipak najčvršće i najistinitije prijateljstvo nalazi se među braćom. Zato su se stari kršćani prvobitne Crkve nazivali braćom i sestrama. I kad je prvi žar ove ljubavi ohladio u društvu kršćana, osnovali su se Redovi, gdje se odredilo da se redovnici zovu braćom i sestrama u znak iskrenog i istinskog prijateljstva koje međusobno imaju ili koje bi trebali imati.

         Ne može se nazvati prijateljstvom ljubav koju otac osjeća za dijete ili dijete za oca. Jer joj manjka podudaranje o kojem smo upravo govorili. Ljubav roditelja je ljubav dostojanstva i ugleda, a ona djece jest ljubav poštivanja i podložnosti. Naprotiv, među braćom i sestrama ljubav je podjednaka zbog sličnih životnih uvjeta. Zato među njima nastaje čvrsto i trajno prijateljstvo, koje nema premca. Sva su ostala prijateljstva ili nejednaka ili umjetno stvorena. To vrijedi npr. za međusobne odnose u braku, koji se sklapaju pismeno, sudbeno ili samo usmeno. Ovamo spadaju i ona prijateljstva među svjetovnjacima, koja nastaju iz materijalnih probitaka ili čak iz lakoumnosti i koja redovito propadaju. Ali prijateljstvo među braćom je nešto posve drugo, jer nije namješteno. Prema tome, uvelike se preporučuje. Iz ovih razloga, redovničke se osobe nazivaju braćom i sestrama, a njihova ljubav zaslužuje da se nazove prijateljstvom, ali ne običnim, već srdačnim.

1. 3.Ali vi pitate: «Što zapravo znači srdačno prijateljstvo?» Odgovaram: To je prijateljstvo koje ima svoj korijen u srcu. Ljubav ima svoje sjedište u srcu. Mi ne možemo svoga bližnjega nikada previše ljubiti i ljubeći ga ne možemo nikada prekoračiti granice razuma, ako ta ljubav stanuje u srcu; ali što se tiče dokaza ove ljubavi, možemo pogriješiti i pretjerati prelazeći granice razuma. Slavni sv. Bernard kaže: «Mjera da ljubimo Boga jest da Ga ljubimo bez mjere.» I dalje veli: «Ne stavljaj granica ljubavi, pusti je da širi svoje grane kako samo daleko može.» Što se kaže za ljubav prema Bogu, vrijedi također i za ljubav prema bližnjemu, razumijevajući da se ljubav prema Bogu izdiže nad ovom i da zauzima prvo mjesto. Iza dragog Boga, moramo ljubiti svoje sestre čitavim svojim srcem. Ne smijemo se zadovoljiti da ih prema Božjoj zapovijedi ljubimo kao same sebe; moramo ih ljubiti više nego same sebe, da bismo ispunili zapovijed savršenstva, koju od nas traži sv. Evanđelje. Dragi Spasitelj je rekao: «Ljubite jedan drugoga, kao što sam Ja vas ljubio!» (Iv 13,34;15,12)

Promislimo dobro što znače riječi: «Ljubite se, kao što sam Ja vas ljubio.» To znači, više nego same sebe. I kako nas je dragi Spasitelj uvijek sebi pretpostavljao, tako čini još i sada, svaki puta kada Ga primamo u sv. Pričesti, kada postaje našom hranom. Zato traži od nas tako veliku ljubav, da uvijek druge pretpostavljamo sebi. Učinio je za nas sve što je samo mogao učiniti, izuzevši jedno: nije se predao vječnom prokletstvu. (To nije mogao učiniti, jer nije mogao griješiti, a grijeh je uzrok vječne osude.) Budući da je za nas učinio sve, zato traži da i mi jedni za druge učinimo sve što samo možemo, osim jedno: da se radi bližnjega ne izložimo vječnoj osudi. Ali izvan ovoga ne smijemo se nikada sustezati da nešto uradimo ili pretrpimo za svoga bližnjega, ma što to bilo, a u prvom redu za svoje sestre. Naše prijateljstvo mora biti tako čvrsto, vjerno i srdačno.

1. 4.Ovu srdačnu ljubav moraju pratiti dvije kreposti, od kojih se jedna zove prijaznost, a druga društvenost. Prijaznost širi neku ugodnu milinu u ozbiljnom i poslovnom saobraćaju, a društvenost nas čini susretljivima i ugodnima u manje važnom općenju i odmoru. Svakoj kreposti odgovaraju dvije protivne mane, kako smo rekli već više puta. One predstavljaju dvije krajnosti dotične kreposti. Npr.: darežljivost ima s jedne strane rasipnost, a s druge lakomost i škrtost. Kad čovjek daje više nego što treba, pada u manu rasipnosti. U protivnom slučaju, kad ne daje koliko bi mogao, postaje lakom i škrt. Krepost prijaznosti stoji također između dvije mane: mračne ozbiljnosti i ukočenog dostojanstva s jedne strane, i s druge strane pretjerane nježnosti u kretnjama i riječima, koje smjeraju na laskanje. Dakle, krepost prijaznosti stoji u zlatnoj sredini. Postaje nježna samo onda kad joj to izgleda potrebno i kod toga čuva jednu finu uzdržljivost, prilagođujući se dotičnoj osobi i prilikama. Nekada treba biti nježan- kažem ozbiljno i ne šalim se i to onda kad je koja sestra bolesna ili žalosna, ili kad je nešto tišti. O, kako joj dobro čini naša ljubaznost! Ne bi bilo ispravno kad bismo bolesnoj sestri pokazali isto tako ozbiljno lice, kao kad je zdrava i kad s njom ne bismo htjeli općiti ljubaznije nego inače. Ali opet, ne bi bilo dobro kad bismo često bili nježni i dobacivali punim pregrštima medene riječi prvoj osobi koju sretnemo. Ako se u neko jelo stavi previše šećera postaje netečno, i to radi toga jer je ili previše slatko ili bljutavo. Tako je i s prečestim nježnostima: postaju neugodne i ne donose ploda. Ne djeluju, jer se zna, da se čine iz puke navike. Kad bismo u hranu bacili na šake soli, bila bi neugodna zbog svoje oporosti; isto tako, ako bi stavili previše šećera, bila bi neugodna zbog prevelike slasti. Stavimo li u hranu određenu mjeru soli i šećera, postaje ugodna i tečna: ako smo u izrazima nježnosti umjereni i razboriti, koriste onima kojima ih iskazujemo.

Pređimo na vrlinu društvenosti. Ona traži da doprinesemo svoj udio svetom i umjerenom veselju i da za vrijeme odmora sudjelujemo u ugodnom razgovoru koji može bližnjega utješiti i razveseliti. Dakle, ne smijemo biti drugima teški i dosadni svojim namrštenim i tužnim držanjem, ili pak ne htjeti da se odmaramo u vrijeme koje je za to određeno. Ne smijemo biti kao oni koji neće govoriti, ako prije toga ne vagnu svaku riječ po sto puta, da vide je li dobro odmjerena i da li joj se ima što prigovoriti. Oni se, naime, jako boje da ono što govore ili rade ne bude predmetom kritike. Ispituju svaki čas savjest, ali ne zato da saznaju jesu li uvrijedili dragog Boga, već da vide nisu li dali povoda da ih tko manje cijeni. Ovakve su osobe veoma neugodne. Njihovo je vladanje prava oprečnost onome što traži društvenost, jer ova vrlina traži otvoreno i prijazno biće, ona hoće da rado činimo sve što možemo, da bližnjemu pomognemo, ili da ga utješimo i razveselimo.

O društvenosti smo već govorili u razgovoru o čednosti i zato ću preći dalje.

Teško je pogoditi u metu, iako se dobro cilja i gađa. Istina je da svi moramo nastojati da pogodimo ravno u bit kreposti, koju moramo nadasve ljubiti, bilo poniznost, bilo ljubaznost, ili koju drugu krepost. Ali kod toga ne smijemo gubiti hrabrost, ako ne pogodimo ravno u jezgru kreposti, niti se moramo čuditi, samo ako gađamo u krug tj. najbliže što možemo. Čak ni sveci nisu sve kreposti savršeno pogađali. Jedino su Gospodin i draga Gospa bili u svim krepostima jednako savršeni. Sveci su posve različito vježbali pojedine kreposti. Kakva je razlika bila npr. između duha sv. Augustina i sv. Jeronima. To se vidi iz njihovih spisa. Nema ništa blaže od sv. Augustina; njegovi su spisi sama blagost i dobrota. Naprotiv, sv. Jeronim je bio neobično strog i izgleda da je bio, moglo bi se reći, surov. Gledajte ga s onom njegovom velikom bradom, a kamenom u ruci, kojim se udara u prsa. A u svojim se poslanicama skoro uvijek ljuti. Pa ipak, obojica su bili veoma kreposni; samo je jedan pretjerivao u blagosti, a drugi u strogosti života. Oba su bili veliki sveci, iako nisu bili ni jednako blagi ni jednako strogi. Sv. Pavao i sv. Ivan su bili veliki sveci, ali ne jednako blagi i mili. Razlika njihove naravi izbija iz Poslanica. Sv. Ivan je sama blagost i dobrota. «Dječice moja», tako naziva one kojima piše, jer ih nježno ljubi. Sv. Pavao ih ljubljaše ljubavlju koja vjerojatno nije bila tako nježna, ali je ipak bila jaka i čvrsta.

Vidimo dakle, da se ne trebamo čuditi ako nismo svi jednako mili i blagi. Glavno je da svoga bližnjega ljubimo cijelim srcem, onako kako je Gospodin nas ljubio. To znači, da ga ljubimo više nego same sebe. Da ga u svemu pretpostavljamo sebi i da ništa ne uskratimo, što bi mu moglo koristiti. Samo jedno ne smijemo, kako smo već rekli: bližnjemu za ljubav upropastiti sebe za vječnost. Inače, moramo nastojati da pokažemo izvana svoju ljubav ravnajući se prema pojedinim osobama, kako razum traži: «Veselimo se s veselima, a plačimo s onima koji plaču». (Rim12,15)

II.

     Dolazim do drugog dijela pitanja: Moramo susestrama iskazivati svoju ljubav, a da kod toga ne upotrebljavamo nepristojnu povjerljivost, kako kažu Pravila. Dakle, što ćemo raditi? Ništa drugo, već treba da svetost izbija iz naše povjerljivosti i prijateljstva, kao što kaže sv. Pavao u jednoj od svojih poslanica: «Pozdravljajte jedni druge svetim cjelovom.» (Rim16,16; 1Kor 16,20; 2 Kor 13,12) Tada bijaše običaj da se prijatelji kod susreta cjelivaju. I dragi Spasitelj je upotrebljavao ovaj način pozdravljanja prema svojim apostolima, što saznajemo iz Judine izdaje. On se poslužio ovim načinom da dade uhvatiti dragog Spasitelja rekavši: «Onoga kojeg poljubim, taj je.» Kad su se redovnici starih vremena susretali, rekli bi: Deo gratias! Kao dokaz velikog zadovoljstva koje su osjetili, vidjevši jedan drugoga. Kao da su rekli, ili htjeli reći: Dragi brate, zahvaljujem dragom Bogu za utjehu koju mi daje, što te vidim. Drage moje sestre, tako treba posvjedočiti da ljubimo svoje sestre i da nam je milo biti s njima, samo ako svetost uvijek prati ove dokaze naših osjećaja i ako se Bog time ne vrijeđa, već slavi i hvali.

Sam sv. Pavao, koji nas uči da dademo ljubavi sveto obilježje, traži i uči nas da to vršimo ljubazno, kao što je sam činio pišući Rimljanima: «Pozdravite mi toga i toga, koji zna da ga volim od sveg srce, i onoga drugoga koji zna da ga volim kao brata, a posebno njegovu majku, koja je i moja.» (Rim 16,5;13)

III.

1. Pitate me, drage sestre, da li se morate u Koru ili u blagovaoni smijati, ako se drugi smiju, kad se i tako već reklo da ste previše ozbiljne. Ili se bojite da ćete se ogriješiti o srdačnost, ako to ne učinite. Što se tiče Kora, tu se ne smijemo nipošto smijati, jer nije mjesto za to. Ali u blagovaoni, ako vidimo da se svi smiju, smijat ću se i ja. Ako se desetak sestara ne smije, držat ću se njih.

2. još jedna mala napomena o odvratnosti. Budući da smo o tome već govorili, nećemo se dugo zadržati. Ako nam netko nije baš simpatičan, nemojmo se čuditi što se ne možemo srdačno pridružiti njegovu smijehu. Isto tako, ako se ne osjećamo dobro, ne čudimo se što ne možemo biti veseli. Ipak se u ovim slučajevima možemo, a i moramo, bar malo nasmijati, a ne biti odbojni i namršteni kad se s nama govori. Ako nam uspije, budimo zadovoljni, jer nije lako pokazati ljubazno lice kad su nam strasti uzbuđene. Osobito je teško pred onima koji su nam odvratni, ili onda kad se nevoljko osjećamo. O ovom smo predmetu doista često govorili i zato treba znati sljedeće: Na putu savršenstva moramo se ravnati prema višem dijelu duše, a na uzbuđenja nižeg dijela se ne smijemo obazirati, jer ćemo u protivnom slučaju biti vječno žalosni i nemirni u duši i slabo ćemo napredovati. Pustimo onaj niži dio da brunda, ne slijedimo njegove željice, već dajmo razumu da vlada; razumu koji traži da se u svemu i kod svake prilike nadvladamo kako bismo se svidjeli dragom Bogu i ujedno ispunili redovnička pravila koja nas obvezuju na srdačnu ljubav.

3. želite znati, draga sestro, da li smijete pokazati više ljubavi onoj sestri koju smatrate krijeposnijom, nego jednoj drugoj? Na to odgovaram ovako: Krijeposnima smijemo i moramo zbog njihovih krijeposti posvetiti više blagonaklone ljubavi, nego što iskazujemo drugima, ali ne više dobrohotne ljubavi. To ne smijemo činiti iz dva razloga:

Prvi razlog jest taj, što ni dragi Spasitelj nije tako radio, već naprotiv, izgleda da je više volio nesavršene, od ostalih. Sam je rekao: «Nisam došao radi pravednika, već radi grešnika.»(Mt9,13) Srdačniju ljubav moramo pokazati onima koji nas trebaju, jer se baš ovdje očituje da ljubimo čistom ljubavi, a ne kod onih koji su nam više na radost i utjehu, nego na teret. U ovome treba postupati kako zahtjeva korist bližnjega, ali izvan toga treba nastojati da budemo jednako ljubazni prema svima, jer Gospodin nije rekao: Ljubite one koji su krijeposniji, već ljubite jedan drugoga kao što sam ja vas ljubio!» (Iv 13,34;15,12)

Drugi razlog jest taj što mi ne možemo prosuditi tko je bogatiji u krepostima. Zato ne smijemo jednima iskazivati više ljubavi nego drugima, ili ih više voljeti. Vanjština vara i vrlo često oni koji izgledaju najkrijeposniji, nisu takvi pred Gospodinom. Samo On poznaje ljude. Može se dogoditi da vidite kako jedna sestra često pada u neku veću pogrešku i da čini mnogo nesavršenosti. Ipak je pred Bogom krijeposnija i Bogu milija nego druga, jer usprkos svih svojih pogrešaka ne gubi hrabrost. Ona se ne da smesti ili uznemiriti time što vidi da je podvrgnuta mnogim slabostima. Milija je Bogu i zbog poniznosti koju crpi iz svog pada i zbog ljubavi prema poniženjima. Uistinu je milija i ugodnija od one koja je rijetko kušana i koja se mora manje mučiti pa je prema tome možda i manje srčana i manje ponizna. Dragi Spasitelj je izabrao sv. Petra poglavarom apostola iako je ovaj bio podvrgnut mnogim nesavršenostima, u koje je često padao popuštajući svojoj naravi i svojim strastima (govorim o vremenu prije dolaska Duha Svetoga, a ne o onom poslije toga); ali jer je bio srčan usprkos ovih svojih pogrešaka, i jer im se nije čudio, dragi Spasitelj ga je učinio svojim nasljednikom. Pretpostavio ga je ostalima i nitko nije imao razloga reći da sv. Petar nije vrijedan da ga Spasitelj toliko ljubi koliko i sv. Ivana ili ostale apostole. Pa ni to da je manje krepostan ili manje ugodan Gospodinu.

Neka nas ova dva razloga ponukaju da obuhvatimo jednakom ljubavlju sve svoje sestre. One moraju osjetiti da ih ljubimo iskreno i od srca. Tada će biti suvišne ljubazne riječi i dokazi prijateljstva. Posebna simpatija prema nekoj osobi ne čini ljubav savršenijom, već naprotiv, izvrgava je kolebanju kod najmanje sitnice. Ako već u sebi osjećamo da ovu ili onu sestru više volimo, ne bavimo se time, a pogotovo joj nemojmo o tome govoriti. Bližnjega moramo ljubiti, ne zato što osjećamo sklonost prema njemu, već zato što je krepostan, ili zato jer se nadamo da će to postići. Činimo li za svoje bližnje, u tjelesnom i duhovnom pogledu, sve što možemo; molimo li za njih i jesmo li uvijek od srca spremni pomoći, tada najbolje dokazujemo da ih uistinu i od srca ljubimo. Prijateljstvo koje se iscrpljuje u lijepim riječima malo vrijedi. To ne znači ljubiti se kao što nas je dragi Spasitelj ljubio. On se nije zadovoljavao da nam svoju ljubav posvjedoči riječima. Išao je dalje radeći sve ono što je za nas uradio, da nam dokaže svoju ljubav.

4. ali moram još ovo napomenuti: srdačna se ljubav ne može ni zamisliti bez djetinjeg pouzdanja. Ove dvije kreposti su veoma usko povezane. Kada djeca imaju lijepo pero ili bilo kakvu stvar koju smatraju lijepom, nemaju mira dok je ne pokažu svim svojim malim drugovima i dok se oni skupa s njima ne raduju. Ako ih zaboli prst ili ubode pčela, isto tako hoće da svi dijele njihovu bol. Sretnu li koga neprestano govore o svojoj boli, da ih se požali i da im se malko puhne na bolni prst. Ne želim reći da mi odrasli moramo oponašati djecu. Ovim želim reći da nas dječje pouzdanje mora činiti širokogrudnima. Sestre ne smiju biti škrte da saopće svojim sestrama mala dobra ili male utjehe, a isto tako da im ne skrivaju manje pogreške. Ako imamo velikih milosti, utjehu u molitvi ili slično, jasno je da se time ne treba hvaliti. Ali što se tiče malih duhovnih utjeha i dobara, htio bih da ne budete ukočene i zatvorene, nego kada se pruži prilika, da se međusobno izgovorite djetinje jednostavno i iskreno. Kod toga se ne treba razmetati i isticati. Što se tiče naših pogrešaka, ne trudimo se da ih sakrijemo. Time što ne želimo da se izvana vide, niti smo u očima svojih sestara bez pogrešaka, niti su time naše pogreške manje. Možda će baš stoga biti gore i opasnije, nego da su bile vidljive i postiđivale nas. Ne treba se dakle čuditi niti gubiti srčanost ako pred sestrama padnemo u nesavršenost ili počinimo pogrešku. Budimo radije veseli što nas drže onakvima kakvi uistinu i jesmo. Istina je, počinila sam pogrešku ili glupost. Ali sam je učinila pred svojim sestrama, koje me jako vole i koje će me prema tome znati i podnijeti; i više će me žaliti, nego li se ljutiti. Ovo će pouzdanje uvelike podržavati međusobnu srdačnost i mir duše. Mi se inače brzo uznemirimo kad vidimo da se poznaju naše pogreške, ma kako bile malene. Kao da bi naša nesavršenost bila kakvo čudo!

5.Da zaključimo ovaj govor o srdačnosti, dodajem još jednu misao, koju ćemo dobro zapamtiti. Dogodi li se kada da ne budemo ljubazni, ne moramo se uzrujavati niti misliti da nemamo srdačna ljubavi. Imamo je usprkos toga. Pojedini čin ne čini čovjeka lošim, pogotovo ne onda kada ima dobru volju da se popravi.

O duhu poniznosti

1. Naša redovnička Pravila propisuju da sve radimo u duhu poniznosti. Pitate me što to znači. Stvar je veoma važna. Ali prije nego vam pobliže razjasnim, moram nešto kazati. Između oholosti kao takve, oholosti iz običaja i duha oholosti postoji razlika. Počinite li čin oholosti, to je oholost. Činite li ga na svakom koraku, to je oholost iz običaja. Ali ako uživate u činima oholosti i tražite ih, to je duh oholosti. Isto tako postoji razlika između poniznosti kao takve, poniznosti iz običaja i duha poniznosti. Učiniti bilo koji čin da se ponizimo jest poniznost. Takve ponizne čine obavljati svakom prilikom znači priviknuti se na poniznost. Uživati u poniznosti, svuda tražiti poniženje i prijezir, tako da kod svega što radimo i želimo bude glavna namjera poniziti se i sniziti se, prilike za to rado prihvatiti, biti s tim sporazuman - to je duh poniznosti. Dakle, sve raditi u duhu poniznosti znači: ne propustiti ni jednu priliku za poniznost i poniženje.

2. Pitate, griješite li protiv poniznosti, ako se nasmijete pogrješki sestre kada se optužuje ili pogrješkama sestre koja čita kod stola. Ne, nikako, drage sestre, jer se podražaj smijeha budi bez našeg pristajanja i nije u našoj vlasti da ga spriječimo, budući da ne znamo kad ćemo se smijati i što će nas na smijeh podražiti. Zato se dragi Spasitelj nije mogao smijati, jer Mu ništa nije bilo nepredviđeno. Sve je unaprijed znao. Ali smiješiti se - to da. Pa ipak je i to činio hotimice. Luđaci se svačemu smiju, jer ih sve iznenađuje, budući da ništa ne predviđaju. Mudrac se tako lako ne smije, jer promišlja, a uslijed toga i predviđa, što će se dogoditi.

3. Dakle, ne vrijeđamo poniznost ako ostanemo samo kod smijeha te ne mislimo dalje o njegovu uzroku, niti s drugima o tome govorimo. To ne smijemo činiti osobito onda kad se radi o pogrješki bližnjega. Takvo bi se držanje protivilo onome što ste me jednom pitale, naime: što treba raditi da se sačuva ili dobije dobro mišljenje o bližnjemu. To se može samo onda dobiti, odnosno sačuvati, ako postojano promatramo njegove kreposti, a ne gledamo na njegove pogrješke. Tako, dugo dok nas ne veže dužnost da se njim bavimo, ni gledati niti misliti o njegovim pogrješkama. «Ljubav bježi od zla» kaže sv. Pavao. (1Kor 13,5)

       Tumačimo uvijek s najbolje strane djelovanje svoga bližnjega i odbijajmo svaku i najmanju sumnju. U neizvjesnim se slučajevima moramo uvjeriti da ono što smo opazili nije zlo, već da nam vlastita nesavršenost prouzrokuje takvu misao. Sv. Josip je i u ovom lijep primjer. Vidio je da će sveta Djevica postati majkom, a nije znao kako. Ipak je nije htio suditi, već je sud prepustio Bogu. Kad je nešto očevidno zlo, mora nam biti žao. Moramo se poniziti zbog pogrješaka svojih susestara kao da su naše vlastite i postojano moliti Boga da im pomogne da se poprave, kao da smo mi sami podvrgnuti dotičnim pogrješkama.

4. Što nam još preostaje reći? Htjele biste znati što moramo raditi da steknemo onakav duh poniznosti, o kakvom smo upravo govorili? Moje drage sestre, nema drugog načina već da postojano promatramo ljepotu i vrijednost ove krijeposti, da je tako zavolimo i da je vjerno vježbamo u svim prilikama. Nema, naime, drugog pomagala da je steknemo, kao ni ostale krijeposti, već da je čestim ponavljanjem čina konačno usvojimo.

5. Prije nego završimo, moram napomenuti da se ono što sam rekao, ne mora uzeti kao obveza, već kao poticaj. Npr. ono što smo nedavno rekli da treba uzimati hranu onako kako nam se daje, ne mora se uzeti u strogom smislu. Donese li nam se kao prvo jelo mliječna kaša, a neka je sestra ne jede rado vruću, može je ostaviti i čekati dok se ohladi. Isto tako ona koja je ne voli hladnu, jer joj se čini da ima okus ljepila, može je blagovati toplu. Ne tužimo se na duhovnika govoreći: Rekao je ovo, rekao je ono. Ta siromašni otac ne kaže da opečemo jezik. Budimo jednostavni. Ako jednoj sestri škode neka jela, neka ih ne uzima, već neka izabere ona koja može podnijeti. Dakle, dobro radi ona sestra koja se drži rečenoga, ali obvezana nije ni jedna.

6. To isto vrijedi s obzirom na ljubav, za koju smo rekli da je moramo bez razlike iskazivati svim sestrama. Razumije se, ukoliko je to moguće, jer nije u našoj vlasti da ljubimo istom srdačnošću one sestre koje nam nisu tako blizu ili čije nam naravi ne odgovaraju, kao što volimo one prema kojima osjećamo naklonost. Veliki sv. Bernard govori o riječima psalma: Kako je dobro kad braća složno i zajedno žive, jer je ova sloga dragocjena kao pomast koja se izlila na glavu velikog svećenika Arona, a koja je bila sastavljena od najmirisnijih ulja koja se može naći. (Usp. Ps 133,1-2)

Dakle, srdačna ljubav redovnika, koju međusobno gaje, ona njihova općenita veza predstavlja dragocjenu pomast, koja se sastoji od krijeposti svakog pojedinog; jer nema toga, ma kako bio bijedan, koji ne bi imao kakvu krijepost, a ta sliči mirisnom ulju. Kad ove krijeposti poveže srdačna ljubav, one čine pomast tako dragocjenu zbog ugodnog mirisa, da postaje vrijedna da se izlije na glavu velikog svećenika, Gospodina Isusa Krista. Ona pred Njim širi besprimjernu slast i čini da Mu sestre koje stanuju u ovoj zajednici budu ugodne i dostojne svoga zvanja.