6. razgovor

ŠESTI RAZGOVOR

O osnivanju novih kuća i krijeposti pouzdanja

     Među krepostima koje sveci hvale kod Abrahama, sv. Pavao osobito ističe pouzdanje: Abraham se „nadao protiv svake nade“ (Rim 4,18). Bog mu je obećao da će se njegovo potomstvo umnožiti kao „zvijezde nebeske i pijesak na obali morskoj“ (Post 15), a ipak mu zapovijedi da žrtvuje svoga sina Izaka (Post 22,2). Abraham ne gubi ufanja. On se nada „protiv svakoj nadi“. Vjeruje da će Bog održati svoju riječ, iako on žrtvuje sina, kako mu je naređeno. Zaista je bilo veliko Abrahamovo pouzdanje, jer nije imalo nikakvog drugog oslonca, osim riječi Božje. O, kako je Božja Riječ istinit i čvrst temelj, jer je neprevarljiva.

     Abraham ide izvršiti volju Božju s takvom jednostavnošću, da joj treba tražiti slične. Niti premišlja, niti prigovara, kad mu Bog kaže da iziđe iz svoje zemlje i iz svog roda (Post 22,1) i da ide na mjesto koje će mu pokazati. To mu mjesto Gospodin nije označio, samo da se uzmogne što jednostavnije predati Njegovoj Božanskoj Providnosti. Tako isto i sada, kada mu naređuje da žrtvuje Izaka. Hodali su tri dana i tri noći. Izak je nosio drva za žrtvu i konačno zapita oca gdje je žrtva. Abraham odgovori: „Bog će se za to pobrinuti, sine moj!“(Post 22, 6-8)

O Bože moj, kako bismo bili sretni kad bismo se mogli naviknuti da odgovaramo svome srcu, kad je radi nečega zabrinuto: Bog će se pobrinuti. I da iza toga više ne osjećamo ni straha, ni nemira, ni užurbanosti, kao što je nije osjećao ni Izak. On je šutio i vjerovao da će se Gospodin pobrinuti kako mu je rekao otac. Da, Bog od nas traži vrlo veliko pouzdanje u svoju očinsku i božansku Providnost. A zašto se i ne bismo pouzdali, kad još nije nikoga prevario. Nitko se ne uzda u Boga, a da iz tog pouzdanja ne žanje bogate plodove. Ovo govorim obzirom na nas. Što se tiče svjetovnjaka, njihovo je pouzdanje često praćeno nagađanjem i zato pred Bogom nema vrijednosti.

   Promislimo što naš Gospodin i Učitelj kaže apostolima da usadi u njih ovo sveto i ljubazno pouzdanje: „Kad vas poslah bez kese i bez torbe i bez obuće, da li vam je što uzmanjkalo? Oni odgovore: Ništa.“ (Lk 22, 35-36) Idite, rekne im i „ ne brinite se tjeskobno za život svoj, što ćete jesti, ni za tijelo, u što ćete se obući.“ (Lk 12,22,29) Ne brinite se ni zato , što ćete govoriti pred velikom gospodom i poglavarima zemalja, kojima čete prolaziti. U svakoj prilici brinut će se Otac nebeski za ono što vam treba. Na mislite, što ćete govoriti.

Dakle, ne brinite se, što ćete govoriti. Ali jedna sestra veli: „Ja sam tako neuka i ne znam općiti s odličnim osobama. Ne znam i ne mogu.“ Svejedno. Idite, i uzdajte se u Gospodina, jer je rekao: „Ako bi i majka zaboravila svoje dijete, Ja tebe zaboraviti neću..Gle, upisao sam te u svoje srce i u svoje ruke. (Iz 49,15-16) Mislite li da bi mogao Onaj , koji se skrbi za hranu ptica nebeskih i životinja zemaljskih, koje „niti siju, niti žanju“ zaboraviti i ne skrbiti se za čovjeka, koji se u Nj potpuno uzda. Za čovjeka, kome je dao sposobnost da se sjedini s Njim, svojim najvećim dobrom?

2. Drage moje sestre! Ove mi se misli čine veoma prikladne prilikom vašeg odlaska. Iako ne možete biti apostoli zbog svog spola, ipak možete apostolski djelovati i tako biti dionice na zaslugama apostolske službe. Ali da se među nama ne upotrebljava riječ „zasluga“ (jer mi je uvijek odvratno služiti se ovom riječi, kad hoću da se potičemo na dobro), radije ću vam reći da na izvjestan način možete za dragog Boga i za proširenje Njegove slave isto toliko, koliko i apostoli, zar ne, moje drage sestre, uvelike vas mora tješiti što vidite da se On hoće vama poslužiti za djelo tako odlično, kao što je ovo na koje ste pozvane. Vi se morate smatrati veoma počašćene pred božanskim Veličanstvom, jer Bog želi od vas ono isto što je naredio i apostolima kad ih je poslao u svijet. Ono isto, za što je i sam Gospodin došao na svijet. A On je došao da dade ljudima „život“. (Iv 20,21) Ne samo obični život, već „život u izobilju“. Htio je da ljudi žive boljim životom, po milosti koju im je darovao. Iz istoga razloga poslao je dragi Spasitelj svoje apostole po svemu svijetu rekavši: „Kao što je mene poslao Otac, šaljem i Ja vas; idite i dajte život ljudima. (Iv 20,21) Ali ne zadovoljava se samo time. Učite ih da žive savršenijim životom po nauci koju ćete ih učiti. Oni će imati život vjerujući mojoj riječi koju ćete im vi izlagati, ali život u obilnoj mjeri imat će tek onda, ako im date dobar primjer. Ne brinite se da li će vaš rad uroditi plodovima kakve očekujete. Od vas se neće tražiti plodovi, već samo to, da li ste vjerno obrađivali ovu besplodnu i suhu žemlju. Neće vas se pitati da li ste želi, već samo da li ste brižljivo sijali.

     Drage moje sestre, tako se i vama sada naređuje da idete kao i oni apostoli u različita mjesta, da duše imaju život i to bolji život. Što je vaš zadatak, ako ne taj da upoznate duše sa savršenošću za kojom težite u svojoj redovničkoj zajednici i da na taj način pridobijete mnoge za svoje sveto zvanje. Kažite mi, ne znači li to davati život ljudima, iako ne propovijedate, ne dijelite svete sakramente i ne otpuštate grijehe, kao što su radili apostoli? Ili još jasnije rečeno, ne dajete li život stotinama mladih djevojaka koje će zbog vašeg primjera ući u samostan. Možda bi se izgubile, da ostanu u svijetu. A ovako će kroz svu vječnost uživati nebesku sreću. Nisu li dobile život vašim posredovanjem? Još više! Neće li vašim posredovanjem živjeti savršenijim i Bogu ugodnijim životom. Onim životom koji će ih učiniti sposobnijima da se savršenije sjedine s božanskom Dobrotom, jer su od vas primile potrebne pouke, kako da steknu čistu i pravu Božju ljubav, koja znači onaj „život u izobilju“ što ga je dragi Spasitelj donio ljudima. „Oganj dođoh baciti na zemlju, i što hoću nego da gori“. (Lk 12,49) Na drugom mjestu naređuje, da vatra mora neprestano gorjeti na Njegovu žrtveniku (usp. Lev 5,12), i da se ne smije nikada ugasiti. Tako nam pokazuje kako silno želi, da vatra Njegove Ljubavi neprestano gori na oltaru našeg srca.

Gospodin vas čini svojim apostolima, ne po časti, već po službi i zasluzi. Kakve li milosti, moj Bože! Vi nećete propovijedati, jer to nije za ženske, iako su sv. Marija Magdalena i njezina sestra Marta i to činile. Ali vi ćete apostolski djelovati, kako sam malo prije rekao: širit ćete svoj red i samostanski način života.

3. Idite, dakle, da izvršite ono na što ste pozvane. Idite pune hrabrosti,ali posve jednostavno. Ako vas spopadne strah, kažite svojoj duši: Bog će se pobrinuti. Muče li vas misli o vlastitoj bijedi, pohrlite Bogu i uzdajte se u Njega! Apostoli su skoro svi bili neuki ribari. Bog ih je posvećivao prema tome , kako je tražila služba koju im je namjeravao dati. Uzdajte se u Njega, oslonite se na Njegovu Providnost i ne bojte se ničega. Nemojte reći : Nemam dara govora. Ne smeta. Idite mirno bez da premišljate i ispitujete. Bog će vam dati da kažete i učinite ono što treba, kada bude za to vrijeme. Ako nemate kreposti ili ih ne opažate u sebi, ne uzrujavajte se. Dužnost preuzimate na slavu Božju i da izvršite poslušnost. Bilo da je ta dužnost vodstvo duša ili bilo koji drugi posao, Bog će se brinuti za vas i bit će primoran pomoći vam u svemu što će trebati vama, kao i onima koje će Bog povjeriti vašoj brizi.

Ono što sada poduzimate, zaista je od velike važnosti i dalekosežna značenja, ali bilo bi pogrešno sumnjati o dobrom uspjehu. Ta vi radite iz poslušnosti, a ne iz vlastite pobude. Bez sumnje imamo veliki razlog da se bojimo kada sami tražimo dužnosti i časti, bilo u Redu , bilo drugdje, ili ako ih dobijemo jer smo ih tražili. Ali kada nije tako, prignimo ponizno svoj vrat pod jarmom i primimo teret radosna srca. Ponizimo se, jer to moramo uvijek činiti...ali sjetimo se da djela poniznosti nemaju nikakve vrijednosti ako u nama ne pobuđuju velikodušnost.

Beskrajno želim utisnuti vam u srce i dušu načelo koje je besprimjerne vrijednosti: Ne tražiti ništa, i ne odbiti ništa. Primite što vam se daje, a ne tražite što vam se ne daje. Radeći tako „naći ćete mir svojim dušama“. (Mt 11,29)

Da, moje drage sestre, učvrstite svoja srca u ovoj svetoj ravnodušnosti, da primite sve što će vam se dati, a da ne težite za onim što vam se ne da. Kažem vam jednom riječi: ne želite ništa, već prepustite sebe i sve svoje , potpuno i savršeno, brizi Božanske Providnosti. Dajte joj da s vama radi, kao što se djeca predaju svojim majkama. Hoće li vas nositi na desnoj ili lijevoj ruci, pustite je. Neka radi kako hoće. Dijete se ne bi za to brinulo. Da li vas liježe ili diže, pustite je, jer je dobra majka koja bolje zna što vam treba, nego vi sami. Hoću reći, ako Božanska Providnost pripusti, da vas snađu protivštine, žalost, boli... ne odbijte ih već ih primite rado, mirno i iz ljubavi. Ako vam ih ne šalje ili ne dopušta da vas snađu, ne želite ih niti ih molite. Isto tako, ako vam pošalje duhovne utjehe, primite ih zahvalno. Ako ih nemate, ne želite ih. Nastojte da vam srce bude spremno primiti sve što vam šalje Providnost, i to uvijek jednakim raspoloženjem, koliko je moguće. Ne smijemo nikada zaboraviti da je u nama dvostruka volja. Na onu koja nas vuče sjetilnosti ne smijemo se obazirati. Ako vam se u Redu daju službe koje vam izgledaju opasne, kao što je služba glavarice, ne odbijte ih. Ako vam ih ne daju, ne želite ih, i tako sve ostalo. Onaj tko nema iskustva, skoro ne može ni pojmiti koliko ova vježba donosi koristi duši. Na taj način, mjesto da želimo sad ovo, sad ono, da se usavršimo, prianjajmo jednostavnije i vjernije uz ono što susrećemo na svom putu.

4. Misleći na vaš odlazak i na neizbježivu žalost koju ćete osjećati dijeleći se jedne od drugih, smatrao sam da vam moram reći par riječi koje bi ublažile tu bol. Zaista ne mislim reći da ne smijete malo zaplakati, ukoliko ne možete zadržati suza. Ta već vas tako dugo veže blaga i ljubazna veza istih vježbi, istog djelovanja, a to je vaša srca toliko zbližilo, da ne mogu skoro ni pomisliti na rastanak.

Ali, drage moje sestre, ovaj oproštaj ne znači rastajanje jer sve idete, i sve ostajete. One koje odlaze ostaju u onima koje ne odlaze. One koje ostaju, odlaze, ne osobno, već u onima koje odlaze. Isto tako one koje odlaze ostaju u osobi onih koje će ovdje ostati. Ova sveta veza ljubavi jest jedan od glavnih plodova redovničkog života. Po ovoj svetoj vezi postaju mnoga srca jednim srcem, a mnogi udovi jednim tijelom. Redovnički stalež predstavlja sa svim svojim članovima takvo jedinstvo, da su svi zajedno kao jedna redovnička osoba. Tako ste, drage sestre, sve glavarice u osobi glavarice, sve kuharice u osobi sestre koja radi u kuhinji, sve sakristanke u osobi sestre sakristanke, a tako i u svim ostalim službama. Na isti način one koje odlaze, ostaju, a koje ostaju, odlaze. Naime, kad ove koje su određene da pođu, ne bi mogle, otišle bi na njihovo mjesto one koje ostaju.

Ali ono zbog čega moramo rado ići ili ostati jest, drage moje sestre, potpuna sigurnost da se rastajemo samo prostorno. Što se tiče duha, ostat ćemo uvijek veoma tijesno sjedinjeni. Malo znači taj rastanak, kad se jednom i tako moramo dijeliti, htjeli ili ne htjeli. Jedino čega se moramo bojati jest razdvajanje srdaca i pocijepanost duhova. Ali što se nas tiče, ne samo da ćemo ostati uvijek skupa, nego još mnogo više: naše će se jedinstvo neprestano usavršavati po nježnoj i srdačnoj vezi ljubavi. Ova će veza sve više i više jačati i to razmjerno s vlastitim napretkom na putu savršenstva. Time što postajemo sposobnije da se sjedinimo s Bogom, sjedinjujemo se više jedni s drugima. Kod svake sv. Pričesti ovo će jedinstvo postati savršenije, jer sjedinjujući se s dragim Spasiteljem, ostat ćemo međusobno jače povezani. Zato se i primanje nebeskog Kruha, tog klanjanja vrijednog Sakramenta, naziva Communio - zajednica. O Bože, kakva zajednica postoji među redovnicama istog Reda! Tu su zajednička ne samo vremenita dobra, već i duhovna. Redovnici ne posjeduju ništa osobno, jer su svojevoljno zavjetovali sv. siromaštvo. Kreposti, dobra djela i zasluge pojedinca pripadaju svima zajedno. Svaki pojedini član ima udjela, samo ako ostane u ljubavi i vjerno vrši pravila onoga Reda, u koji ga je Bog pozvao. Dakle, tko je zaposlen u kuhinji ili na bilo kojem mjestu, razmatra u osobi onoga koji je na molitvi. Tko se odmara, sudjeluje u radu onoga koji radi po zapovijedi poglavara. Evo, drage moje sestre, kako one koje odlaze, ostaju, a one koje ostaju, odlaze, i kako morate radosno i hrabro slušati- slušati iz ljubavi. One koje ostaju imat će dio u radu i u plodovima putovanja onih, koje odlaze, a ove opet u njihovoj povučenosti i miru.

5. Moje drage sestre, sve bez sumnje trebate mnogo krijeposti i mara, bilo da odlazite, bilo da ostajete. One koje odlaze trebaju mnogo hrabrosti i pouzdanja u dragoga Boga, da u duhu ljubavi i poniznosti poduzmu što Bog od njih želi. Više puta će osjetiti žalost za samostanom, gdje ih je Gospodin najprije smjestio, za sestrama koje su one srdačno voljele i koje su ih tješile svojim razgovorom. Moguće će žaliti za roditeljima, znancima, ukratko za svim onim što po naravi volimo i čemu naginjemo. Žalit će za mjestom svoje tihe povučenosti gdje im je bilo drago i lijepo. Sestre koje ovdje ostaju trebaju isto tako mnogo srčanosti da ustraju u vježbi svete poslušnosti, poniznosti i smirenja, a i za to da budu spremne izaći odavde kad im se naredi. Kako vidite, drage moje kćeri, vaš Institut se širi na sve strane, na tolika razna mjesta. Isto tako morate i vi nastojati da vam čini kreposti rastu i da se umnožavaju. Morate nastojati da se osposobite kako bi vas se moglo upotrijebiti prema volji Božjoj.

Kad pomišljam na početak vašeg Reda i kad o tome razmišljam, čini mi se da taj početak predstavlja Abrahamovu povijest. Bog mu je obećao da će mu se potomstvo umnožiti „kao zvijezde na nebu i pijesak u moru“! ipak mu zapovijedi da žrtvuje sina po kojem se trebalo ispuniti Božje obećanje. Abraham nije sumnjao nego je „vjerovao protiv svake nade“, a njegova nada ne bijaše uzaludna. Kad su se prve tri sestre ovdje sastale i prihvatile način života kojim vi sada živite, Bog je već od vijeka bio odredio da će im „potomstvo“ blagosloviti i na čudan način „umnožiti“. Tko bi onda bio takvo što pomislio? Zatvorivši ih u malu kućicu nismo drugo mislili, već kako će umrijeti svijetu. Bile su žrtvovane, štoviše: same su se dragovoljno žrtvovale. Bog se tako zadovoljio njihovom žrtvom da im nije dao samo novi „život“, već život u takvom „obilju“ da ga po Njegovoj milosti mogu davati drugim dušama, kao što sada vidimo. Čini mi se da su tri žitna zrna s kola Triptolemusa živa slika ovi triju prvih sestara. Ta su žitna zrna bila skrivena u slami koja je služila za pakovanje oružja i došla u zemlju gdje nije bilo žita. Posijani izrastu i umnože se u tolikoj mjeri da je nakon par godina cijela zemlja bila zasijana žitom.

Dragi Bog je svojom blagoslovljenom rukom položio ove tri sestre u zemlju Pohoda i nakon što su kratko vrijeme ostale sakrivene očima svijeta, donijele su plod, kao što sada vidimo, i to na takav način, da izgleda kako će uskoro sve zemlje biti dionice vašeg Instituta.

O sretnih li duša koje se istinski i potpuno posvećuju službi Božjoj. Bog neće dopustiti da im život bude neplodan i beskoristan. Za ono ništa koje ostavljaju radi Boga dat će im neusporedive nagrade u ovom i drugom životu. Kakve li milosti biti upotrijebljen u službi duša koje Bog tako silno ljubi i za koje je toliko trpio, da ih spasi. Zaista, toj časti nema ravne. Drage moje sestre, morate je uvelike cijeniti. I da je vjerno izvršite, ne žalite ni truda, ni brige, ni posla, jer sve će se bogato nagraditi. Doduše, ovim se motivom ne smijemo služiti da se potaknemo na revnost, već željom da se svidimo Bogu i da povećamo Njegovu slavu.

6. Pođite, dakle, i hrabro vršite ove svoje vježbe. Ne ispitujte da li imate potrebne sposobnosti za dužnosti koje vam se nalažu. Bolje je da ih i ne vidimo u sebi. To nas drži u poniznosti i daje nam još više razloga da se ne pouzdavamo u svoje vlastite sile i u same sebe, već da se potpuno uzdamo u dragog Boga. Vježbajmo vjerno krepost koja nam sada treba i budimo uvjereni da će nam Bog sve dati u pravi čas i na pravom mjestu. Ne bavimo se pustim željama i bojaznima. Predajmo se posve rukama Božanske Providnosti- neka radi s nama što hoće. Čemu željeti više ovo, nego ono? Ne mora li nam biti sve jednako vrijedno? Samo ako smo Božji, ako ljubimo Njegovu svetu Volju, dosta je da Mu omilimo. Što se mene tiče, ja se čudim kako može biti da želimo jednu dužnost više nego drugu, bar u samostanu ne. Redovnička poslušnost čini da je u Božjim očima jednaka i jednako vrijedna svaka služba, svaki posao, svaka dužnost. Kad bi nam se dalo na izbor, morali bismo birati upravo najneugodnije. Ali kad ne možemo birati, prihvatimo sve jednako rado. Ako nam se daje služba koja je časna pred ljudima, ostanimo ponizni pred Bogom. Ako je ta služba niska pred ljudima, smatrajmo se tim časniji pred Božanskom Dobrotom. Drage moje sestre, čuvajte vjerno i s puno ljubavi ovo što sam rekao, bilo da se tiče vanjske djelatnosti ili nutarnjega života. Nemojte htjeti drugo osim onoga što Bog za vas hoće. Primite sva očitovanja i sva djelovanja ove Božanske Volje srcem punim ljubavi, ne brinući se ni za što drugo.

7. Nakon ovoga, što bih vam još mogao reći, budući da se sva naša sreća sastoji u potpunom predanju Božjoj Volji. Završit ću jednom slikom iz Staroga Zavjeta. Izraelci su bili dugo vremena bez kralja te ih spopadne želja da imaju vladara. Kako je kratkovidan ljudski um! Kao da ih je Bog ostavio bez vođe ili se nije brinuo da njima vlada, da hi upravlja i hrani! Dakle, oni se obrate proroku Samuelu koji im obeća da će od Boga moliti kralja. I učini tako. Bog se razljuti i poruči Izraelcima da pristaje, ali ih upozorava da će taj kralj imati takvo gospodstvo i vlast nad njima da će im uzeti djecu. Sinove će učiniti kuharima, vojnicima, i zapovjednicima, a kćeri kuharicama i pekaricama, a neke će opet pripremati miomirise. Dragi Spasitelj radi isto s dušama koje se posvećuju Njegovoj službi. Kao što vidite, u Redu ima različitih službi i različitih dužnosti. Meni se pak čini da je dragi Bog odredio sestre koje odlaze za pripremanje miomirisa. Uistinu, On vas šalje da širite blagi miris krijeposti, koje se vježbaju u vašoj zajednici. Budući da djevojčice vole mirise, kako kaže zaručnica u Pjesmi nad pjesmama (usp. Pj 1,2), govoreći da je ime njezina Zaručnika ulje ili pomast, koji šire na sve strane neizrecivo ugodne mirise - zato ih privlače ti mirisi Njegove pomasti. Dakle, drage moje sestre, širite gdje god dođete miomiris prave poniznosti, blagosti, i ljubavi, da biste privukle duše da vas slijede i da prihvate vaš način života. Tada će i te duše uživati poput vas već u ovom životu mir srca i duše, a u drugom vječno blaženstvo. Nedavno sam usporedio vaš samostan s košnicom pčela.

Zaista, to je košnica koja je dala već mnogo rojeva. Ipak postoji razlika: pčelinja družba izlijeće da osnuje novo kraljevstvo. Bira novu kraljicu za koju se bori i radi. Vi, drage moje sestre, doduše odlazite u novu košnicu, tj. osnivate novi samostan svog Reda, ali vaš Kralj ostaje isti- raspeti Gospodin Isus Krist. Pod Njegovom vlasti bit ćete sigurne ma gdje bile. Ne bojte se da će vam štogod nedostajati. On će biti uvijek s vama, samo ako ne izaberete drugog kralja. Imajte samo jednu veliku brigu: povećati svoju ljubav i svoju vjernost prema Njegovoj Božanskoj Dobroti, biti blizu Njega što vam je više moguće, i sve će vam služiti na dobro. Naučite od Njega sve što ćete trebati raditi i ne činite ništa bez Njegova savjeta. On je vjerni Prijatelj koji će vas voditi, upravljati i brinuti se za vas, što Ga molim od sveg srca.

(Ova je pouka održana prigodom odlaska Majke Klaudije-Agneze Loly de la Roche i više drugih redovnica od Pohoda iz Annecya u Orleans, u srpnju 1620.)