8. razgovor

OSMI RAZGOVOR

O odricanju vlasništva

  1.Male privezanosti na „tvoje i moje“ ostatci su svijeta, gdje nema ništa dragocjenije od ovoga. U svijetu je najveća sreća posjedovati mnogo stvari, o kojima se može reći „moje“. Uzrok tome da se priljubljujemo uz ono što je naše jest taj što previše cijenimo same sebe. Mi se smatramo tako odličnima da nam i stvari postaju vrjednije, kada dođu u dodir s nama. Naprotiv, svoje bližnje tako malo cijenimo, da i stvari gube svoju vrijednost, kad njima pripadaju.  Ali kad bismo bili ponizni i lišeni sami sebe, kad bi se smatrali pukim ništavilom pred Gospodinom Bogom, ne bismo se obazirali na to, što možemo zvati svojim. Štoviše, smatrali bismo se veoma počašćenima da se služimo onim, što su drugi već upotrebljavali.

    Kao i drugdje, tako se i ovdje mora razlikovati sklonost od svjesnog prianjanja uz tu sklonost. Naime, kad se ove pojave javljaju samo iz sklonosti, a ne iz prianjanja, ne treba se uzrujavati, jer ne ovisi o nama to da nemamo zlih sklonosti. Ako se dakle dogodi, da se jednoj sestri zamijeni odijelo lošijim, i ako se na to niži dio duše malo uzbuni, nije grijeh, samo ako ona to razumom rado prihvaća i prima iz ljubavi prema Bogu. Tako je i sa svim ostalim osjećajima. Ako mi se reče da me je netko ogovarao, ili da mi nešto drugo nepovoljno rade, odmah se uzbuđuje srdžba. Nema žilice koja ne bi drhtala, jer krv kipi; ali ako se usprkos svemu tome obratim Bogu i probudim čin ljubavi prema onome koji me je uvrijedio, nema grijeha. Kažem, neka se digne tisuću raznih misli protiv te osobe, i neka to potraje cijeli jedan dan, pa i više, samo ako ih od vremena do vremena odbijam, nema zla, jer nije u mojoj moći da stišam svoj osjećaj. Ako bi se dotična sestra ravnala po osjećaju koji joj se probudio kad su joj izmijenili odijelo, bez sumnje bi bilo zlo, bila bi velika nevjernost prema Bogu i težnji za vlastitim savršenstvom.

   2.Ovo se događa kad ne podlažemo svoju volju volji zajednice, a to se ipak mora učiniti kad ulazimo u Red. Svaka bi sestra morala ostaviti svoju vlastitu volju pred samostanskim vratima i ne imati druge volje, osim Božje. Blago duši koja nema druge volje, već volju redovničke zajednice, koja sve svoje potrebe, tjelesne i duhovne, crpi iz dana u dan iz zajedničkih dobara.

  Tako se mora razumjeti ona sveta riječ dragoga Spasitelja: Ne brinite se bojažljivo za sutrašnji dan! (Usp. Mt 6, 31 ) Ona se toliko ne tiče hrane i odijela, koliko duhovnih vježbi. Tako, kad bi vas pitali što ćete sutra raditi, vi biste odgovorili: Ne znam! Danas ću raditi ovo što mi je zapovjeđeno. Sutra ne znam što ću raditi, jer ne znam što će mi se naložiti.

 Tko bi ovako radio, ne bi se nikada žalostio, jer tamo gdje vlada prava sveta ravnodušnost, ne može biti mjesta nezadovoljstvu ili žalosti. Ali to je krepost koju ne možemo steći u pet godina, treba barem deset.  Zato se ne moramo čuditi ako je naše sestre ne posjeduju, jer sve imaju dobru volju da je steknu. Ako bi koja htjela imati „moje i tvoje“, morala bi to odnijeti pred samostanska vrata, jer se u samostanu o tome ne govori.

  3. Odricanje vlasništva ne smije biti općenito, već pojedinačno. Lako je reći: „Stupit ću u samostan Pohođenja.“ –„Treba se odreći sama sebe i ostaviti svoju vlastitu volju!“- „Oh, sve ćemo to učiniti!“ Ali kad dođe u praksi i u sitnicama, nastaje poteškoća. Zato treba upoznati svoj stalež i sve ono što se njega tiče.

Kad smo uznemireni nekom strašću, moramo paziti da ne djelujemo prema tom raspoloženju. Kad se to ipak dogodi u manjim stvarima, kao npr. da u uzrujanosti bacimo pero, ili slično, to nije predmet ispovijedi. Ipak se moramo optužiti kod poglavarice i popraviti se. Radimo li drugačije, to bi značilo svojevoljno podržavati svoju nesavršenost.

Moramo veoma cijeniti i poštivati sve što pripada našoj redovničkoj zajednici, kao i sve vježbe umrtvljenja, pobožnosti i bogoštovlja, koji su u skladu s duhom našeg Reda i koje dopuštaju poglavari. Ipak se događa da osjećamo katkad prema tome odvratnost zbog svojih loših sklonosti. Prezirati ili podcjenjivati te vježbe, bila bi nepodnošljiva nadutost. Toga se moramo jako čuvati, jer bi to bilo jako veliko zlo. Ali to se kod nas ne događa.

Ovaj nedostatak pokorničkoga duha kod svih pobožnih osoba, koje sam ikada upoznao, izvire iz nemara i malodušnosti. Zbog nemara nemamo odvažnosti svladavati se, a ne želimo ni da nas se u tome vježba. Zato nam je odvratno kad vidimo da druge vrše razna samosvladavanja. Malodušnost čini da se dosađujemo i da kažemo:“Bože moj! Kakve li muke! To se nije nikada činilo. Koliko samo toga ima! Čovjek nije nikada gotov. Uvijek se mora iznova počinjati.“ Mi se ne smijemo prepustiti svojim sklonostima i odvratnostima, već moramo slijediti razum i vodstvo svojih poglavara.

     4.  Kako se moramo vladati kad nas kore ili ponizuju? Kad bi nas dva sata unaprijed pripravili, bilo bi lako primiti poniženje bez uzrujavanja.  Ali kad dođe nenadano, teško je ostati miran. Mrtvljenja koja sami biramo, ma bila kako odvratna našoj naravi, čim smo ih odabrali, nema više poteškoća, jer narav u tome nalazi hrane za svoju taštinu. Mrtvljenja koja dolaze od strane naših poglavara, moramo primati kao iz ruke Božje, s poštovanjem i poniznošću. Ona dolaze po odredbi Božje Providnosti i uvijek su naložena iz ljubavi. Samo ih tako treba shvatiti, jer ne spada na nas da sudimo, da li potječu iz strasti. Ako se dogodi da nam to padne na pamet, primimo kao i ostale poteškoće, i to blago, i gledajmo uvijek ruku Božju; jer iako On nije začetnik zla, i ove strasti, budući da je morala doći, dragi Spasitelj je uzima svojom rukom i stavlja je na nas, kako bi nam dao priliku da nešto zaslužimo, podnoseći tu bol.

       5. Moramo sami veoma rado činiti, a i vidjeti da sestre čine, sve ono što im može koristiti i unapređivati ih u savršenosti. Ujedno moramo veoma cijeniti takve razne vježbice, jer iako izgledaju neznatne vrijednosti, korisnije su od velikih. Velike se rijetko susreću, a ove su male bezbrojne, i mora ih se vršiti revno i s ljubavlju. Kao npr. tiho govoriti, lagano hodati, biti čisto i uredno obučen. Jer ako lupate vratima, i bučno hodate, ometate mir jedne sestre, koja možda moli. Ako ste obučeni neuredno ili nešto neprilično, dat ćete drugoj priliku da se smije i da se rastrese u Prisutnosti Božjoj- i njoj nanosite tu štetu. Tako je i u ostalim prilikama. To je zlo, jer svi mi moramo biti u neprekidnoj vježbi ljubavi, da pridonosimo sve što je moguće, za dobro jedne drugima, jer sve mora biti zajedničko, pa čak i sam dragi Spasitelj. On neće da Ga imamo posebno, već hoće toliko biti posebno, koliko pripada svima zajednički; i toliko zajednički, koliko pripada svakome posebno.

      6. Kad nas muči napast ili se nalazimo u opasnosti da padnemo u grijeh, i ako to dulje potraje, treba više puta izvršiti kakav čin, koji svjedoči da na to ne pristajemo, i da tako spriječimo sami sebe, da ne uvrijedimo Boga. Takvi su čini npr. poljubiti zemlju, s tom namjerom dići sklopljene ruke prema nebu i reći nekoliko riječi dragom Spasitelju, i slično. To drži duh u miru i otklanja sumnju i strah da smo pristale. Kada kod ispitivanja savjesti nađemo da smo takvo što radili, sigurni smo, koliko se može biti siguran u ovom životu, da nismo uvrijedili dragog Boga.

      7. Pravo odricanje se vrši po stupnjevima. Prvi stupanj jest ljubav koja se u nama rađa, kad promatramo ljepotu odricanja. Drugi stupanj jest odluka koja slijedi ljubav, jer se lako odlučujemo za dobro koje volimo. Treći stupanj jest vršenje u praksi, a to je već teže.

     8. Ima tri vrste dobara kojih se moramo odreći: vanjska dobra, tjelesna dobra i dobra srca. Vanjska su dobra sve one stvari, koje smo ostavili izvan Pohođenja: kuće, roditelje i slično. Da ih se odreknemo, treba sve ovo predati u ruke dragoga Spasitelja, a zatim, kad smo ih ovako predali, treba opet doći Spasitelju i moliti Ga, da nam dade ljubav koju On hoće da imamo prema njima, jer ne smijemo ostati bez ljubavi ili biti prema njima hladni i ravnodušni. Roditelje i djecu ( u Pohođenje smiju stupiti i udovice) moramo više ljubiti, nego ostale. Stupanj određuje sama ljubav.

Druga su dobra tjelesna: ljepota, zdravlje i slično. Svega se ovoga treba odreći. Zatim se ne treba više gledati na ogledalo jesmo li lijepi, niti se brinuti više za zdravlje, nego za bolest. Razumljivo je da će narav osjećati, a katkada i jadikovati, osobito kad još nismo dosta napredovali u savršenosti. Ostanimo jednako zadovoljni u bolesti kao i u zdravlju, uzimajmo lijekove i hranu, kako nam je određeno. Jasno je, da mislim samo na razum, jer što se tiče sklonosti, na njih se ovdje ne obazirem.

Dobra su srca utjehe i slasti koje možemo imati u duhovnom životu. Ona su po sebi veoma dobra. Pitate me:„A zašto se njih moramo odreći?“ Ipak se mora i to učiniti i predati u ruke dragog Spasitelja, da On s njima raspolaže kako mu se svidi, i služiti Mu bez njih, kao i s njima.

Ima jedna vrsta dobara koja nisu ni nutarnja ni vanjska, ni tjelesna dobra, ni dobra srca. To su zamišljena dobra, koja ovise o mišljenju drugih. Zovu se: čast, poštovanje, dobar glas itd. Njih se moramo potpuno odreći i ne htjeti druge časti, osim časti Reda, a ta je čast traženje Božje slave u svemu. Ne smijemo htjeti drugog štovanja ni dobra glasa, osim štovanja i glasa zajednice, koji se sastoji u tome da u svemu dajemo dobar primjer.

     9. Zadovoljstvo koje osjećamo kad susretnemo voljene osobe, i ljubav koju im iskazujemo vidjevši ih, ne protive se kreposti odricanja, samo ako to nije neumjereno i ako srce ne luta za njima, kad su odsutne. Jer može li biti da predmeti koji se nalaze pred nama, ne djeluju na moći naše duše? To je isto kao kad bi se reklo osobi koja susreće lava ili medvjeda: Nemojte se bojati. To nije u našoj vlasti. Isto tako pri susretu onih koje volimo, ne može biti, a da ne osjetimo radost i zadovoljstvo. To je po Božjoj volji i zato ne može biti protivno kreposti odricanja. Štoviše, ako želim vidjeti nekoga zbog stvari koja je korisna i koja donosi Božju slavu, ne vrijeđam krepost odricanja ako osjetim žalost što dotični ne može doći. Ne vrijeđam je čak ni onda, ako nastojim ukloniti zapreke koje zadržavaju tu osobu, samo ako ne postajem nemiran.

       10. Eto vidite, da krepost nije tako strašna stvar, kao što se misli. Tu pogrešku mnogi čine: stvore kojekakve tlapnje u svom duhu i misle da je put u nebo neobično težak. U tome se varaju i imaju posve krivo mišljenje, jer David govori o dragom Spasitelju, da je Njegov zakon blag i lagan, i da je slađi od meda. Mi moramo isto reći o svom zvanju, smatrajući ga ne samo dobrim i lijepim, već i slatkim, blagim i ljubaznim. Ako tako radimo, vršit ćemo velikom ljubavlju sve ono što spada na naše sveto zvanje.

       11. Istina je, drage moje sestre, da se ne može doći do savršenosti tako dugo, dok se god svjesno prianja uz koju nesavršenost, ma kako bila malena. Može to biti samo jedna nekorisna misao. Ne biste vjerovali koliko zla ona može nanijeti duši, jer čim dadete slobodu svome duhu, da se zaustavi misleći na tu nekorisnu stvar, mislit će kasnije i na opasne stvari. Dakle, odmah prekinuti, čim vidimo zlo, ma kako bilo maleno.

Moramo se dobro ispitati, da li je istina da ni uza što ne prianjamo, kako nam se nekada čini. Recite mi; kada vas hvale, ne nastojite li naći koju riječ koja povećava tu hvalu? Ili prepredenim riječima dokazujete da nemate više ni pameti ni duha za lijepi govor. Tko ne vidi da idete za tim, da vam se kaže da uvijek govorite veoma dobro. Dakle, pomno pretražite dno svoje savjesti, ne bi li našli da ste skloni taštini.

Da li uz nešto prianjate ili ne, možete lako upoznati kad vam se oduzme mogućnost da to izvedete. Ako neuredno ne prianjate, bit će vam svejedno da li ste uradili ili ne, i ostat ćete mirni. Ako se uzrujavate, najbolji je znak da ste se uz to privezali. Moći naše ljubavi tako su dragocjene, da ih moramo u cijelosti upotrijebiti samo zato da ljubimo Boga. Moramo jako paziti da ih ne rasipamo na beskorisne stvari. Jedna pogreška učinjena sa svjesnim prianjanjem, pa bila kako malena, više se protivi savršenosti, nego stotinu drugih koje su učinjene bez premišljanja i bez svjesnog prianjanja.

       12. Dužni smo više poštivati i častiti svoje poglavare, nego naše drage Anđele Čuvare jer su naši dragi Anđeli samo poslanici Božji, a naši poglavari zamjenjuju samoga Boga.  U tom smislu kaže dragi Spasitelj.“Tko vas sluša, Mene sluša. Tko vas prezire, Mene prezire. (Lk 10,16)

Pitate me što učiniti ako se dogodi da jedna sestra nema povjerenja u svoju poglavaricu i ne može otkriti tajnu svoga srca ni njoj ni njezinoj asistentici u slučaju odsutnosti poglavarice? Poglavarica bi morala rado dopustiti dotičnoj da se povjeri onoj sestri koju je u tu svrhu željela, kada je izrazila molbu za to, bez da se i najmanje protivi. Štoviše, poglavarica bi se morala tješiti što se Gospodinu svidjelo, da joj skine nešto tereta. Ali je istina i to, da bi sestra počinila vrlo veliku nesavršenost, jer ona mora u poglavarici gledati samoga Boga, a u osobi sestre to ne mora, bar ne u tolikoj mjeri.

Annecy, 1615.