Propovjed Mons. Ivana Šaška

Mons. Ivan Šaško

pomoćni biskup zagrebački

Uvod

u euharistijsko slavlje Devetnaeste nedjelje kroz godinu (C)

i obred svečanoga zavjetovanja

s. Marije Petre Klobučar

iz Reda Pohoda Marijina

11. kolovoza 2013. u 10.30 sati

U ovome slavlju dana Gospodnjega dohvaća nas posebna radost zbog Božje blizine koja nam se očituje u zajednici sestara Pohoda Marijina po zavjetima sestre Marije Petre Klobučar. Bog na čudesan način zahvaća naše pojedinačne živote i po njima govori drugim ljudima. A baš ovdje vidimo takvu ljepotu Božjega djela koje nas okuplja u zajedništvo euharistije, dara koji u jedno povezuje nebesko i zemaljsko, božansko i ljudsko.

Ova zajednica sestara na osobit način živi taj dar u svakidašnjici posvećujući svoj život u potpunosti drugima. Sve vas, sestre, od srca pozdravljam, a među vama današnji molitveni pozdrav Crkve upućen je posebnom radošću tebi, sestro Marija Petra. Ovdje dijelimo jednostavan, ali dragocjeni životni trenutak s roditeljima, rodbinom, prijateljima, duhovnim pratiteljima, s ljudima koji su združeni s nama u molitvi… Lijepo je ovdje vidjeti vlč. gosp. župnika Petrine rodne župe i sestre milosrdnice koje predvode liturgijsko pjevanje.

Braćo i sestre, svaki događaj u Božjoj prisutnosti nadilazi našu ograničenost i postaje prostorom obnove života. U snažnim trenutcima koji se protežu na cijeli život zastajemo, divimo se onome što Bog čini s čovjekom, zahvaljujemo, poneki nas trenutak dirne i povede u dubinu duše, da bismo se ponovno radovali s Gospodarom života i sa svojim Učiteljem. On poziva da ugrađujemo svoje živote u ljepotu Crkve.

A sada dopustimo Bogu da nas pronađe u našoj u našemu kajanju, u iskrenosti molitve za oproštenje grijeha i u želji za obraćenjem. Saberimo se i ispovjedimo vjeru u Božje milosrđe.

Homilija

Liturgijska čitanja: Mudr 18, 6-9; Ps 33, 1.12.18-20.22;

Heb 11, 1-2.8-19; Lk 12,32-48

Draga braćo i sestre!

I. Već je samo zavjetovanje obred koji govori svojom snagom od početnoga poziva i prihvaćanja zajednice. Dodatne riječi mogu narušiti tu govorljivost. Pa ipak, jedna riječ ne samo da nije suvišna, nego je nužna, pretpostavka za obred – Božja riječ. A danas, kao da smo za ovaj trenutak birali Božju riječ koja nam je upućena. To je njezina snaga, da se u raznim životnim okolnostima očituje pri-kladnom; da us-klađuje naš život s Božjim planom. Ona je uvijek pri-mjerena, jer joj mjera nije ljudska, nego nebeska.

Zbog toga je važno razmotriti što nam to Bog govori po navještaju Riječi i po slavlju. A danas je u središtu toga govora u mnoštvu poticaja ipak – vjera. Prikladno je to ne samo zbog toga što smo u Godini vjere, što se suočavamo sa svojim najdubljim pitanjima i sa životom Crkve iz vjere, nego poglavito zato što se ovo današnje slavlje bez vjere niti razumije niti može slaviti. U ovim ćemo mislima nedvojbeno susresti život i odluke sestre Marije Petre, ali ništa manje i svoje vlastite.

II. U noći oslobođenja izabranoga naroda iz Egipta Gospodin tomu narodu daje na raspolaganje ognjeni stup, ne kao ukrasnu svjetiljku, već kao vodiča kroz pustolovni hod. I Isus upozorava na važnost pripremljenosti: neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene.

a) Vjerovati, dakle, znači: biti spreman na hodanje. Puk za koji se Bog brine i kojega prati sastavljen je od neumornih putnika, od ljudi koji gledaju prema novome svanuću. Vjernici su u starini boravili pod šatorom. To obitavalište nisu poistovjetili s gradom čvrstih temelja, kojemu je graditelj Bog. Da bi se do njega došlo, nisu štedjeli svoje korake. Vjerovati u ljudskoj duhovnosti ima isti korijen kao i glagol 'polaziti', a vjera je sposobnost da se ne zaustavi.

b) Nadalje, vjerovati znači: suočiti se s nepredvidivim. Na polasku nije sve moguće definirati i programirati. Nije sve dorađeno do detalja. Vjera pruža kompas, uporište, daruje siguran cilj, s jamstvom Božje prisutnosti. No, nikomu u ruke ne stavlja popis s detaljima putovanja. I Izlazak je događaj putovanja u nepoznato.

Gospodar kuće ne zna u koji sat dolazi kradljivac. Samo ideologije obećaju i govore da su u stanju precizno definirati ciljeve, obvezne korake i zaključke. A vjera nije ideologija. Ona se oslanja na Riječ koja tjera prema naprijed i u najtamnijoj noći, prema suprotnostima, nesigurnostima. Tako je i Crkva uvijek pred novim okolnostima. Pozvana je biti otvorena i otvarati se – ne, kako se to najčešće govori, svijetu, nego Bogu, jer je svijet njegov; pozvana je ponekad i zatvarati neke prostore, jer i to znači stvaranje puta u neistraženost.

III. c) No, vjerovati znači: biti iskušavan. Bog od toga nikoga ne isključuje, jer želi okusiti čvrstoću, povjerenje i izdržljivost. Abrahamova je vjera nemilosrdno iskušavana: obećanja koja se nisu ispunjavala, napuštanje sigurnosti prošlih vremena, putovanje bez kraja prema nepoznatoj zemlji, položaj stranca, a na osobit način velika kušnja – čovjeku posvema neprihvatljiva – žrtva sina jedinca Izaka koji mu je dan na dar (Post 22,1-17). Kušnja ima više oblika: trpljenja, protivštine, progonstva, netrpeljivosti, Božja šutnja, prividna pobjeda zla, razočaranja, sablazni, odlazak najbližih…

d) Vjerovati, braćo i sestre, znači: vidjeti izdaleka. Praoci su umrli u vjeri, iako nisu postigli obećana dobra, nego su ih pozdravili izdaleka. Ponajprije, umrijeti u vjeri jest dar i čudo, osobito kada su ruke prazne. Oči i duša prisiljeni su istraživati udaljenost zemlje na kojoj sada nisu vlastite noge. Postoji samo obećanje, Riječ koja ne presušuje, iako ju puno toga neizgled opovrgava. Vjera je temelj onoga čemu se nada i iskušenje onoga što se ne vidi. Stoga ne treba govoriti u pojmovima osvajanja, dobitaka, očitosti, dokaza... Kada se pouzdajemo u nekoga koga volimo, tada je ostalo suvišno.

e) Vjerovati znači: ne bojati se. Noć oslobođenja je radi "dobre volje", dobroga raspoloženja. U tome duhu živi Sara, jer ima povjerenja u vjernost Božje riječi, ulazeći u područje nemogućega. Isus svojim učenicima govori: Ne boj se, stado malo. Koliko li je samo potrebno danas povjerenja u naizgled maleni broj vjernika; danas kada je tolikima važno unovačiti što veći broj pristaša i izvesti ih na bojno polje. Njihov je strah u tome da ih je malo, da nemaju težinu – suprotno evanđeoskomu govoru protiv straha.

"Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati." (Lk 12,48) A nama, koji vjerujemo u spasonosnu snagu križa, uistinu je dano mnogo. Mudrost križa dokida strah, jer se – živeći u strahu – lako previdi da je iščekivani gost već došao i prošao mimo nas, jer smo se bavili nečim što ne dopušta prepoznati istinsku radost.

IV. Osim povezanosti s tim odlikama vjere, Evanđelje naglašava budnost; budnost koju čitamo u svjetlu vjere. Evanđelje podiže pogled iz krute neposrednosti i pokazuje uz što treba navezati srce, a čega se valja oslobađati na putovanju zemljom. Prvi je, dakle, korak provjeravanje gdje nam je srce, bez čega ne možemo, što je naša vezanost. Je li to Bog ili netko i nešto drugo?

Ta pretpostavka pokazuje ispravan stav bdjenja: nije važno kada gospodar dolazi, niti je važno kada treba podastrijeti račune svoga načina upravljanja i poslovanja. Kao što postoji nenadanost Kristova dolaska, postoji i nenadanost oduzimanja najvrjednijega; ili: ako netko dopusti vlastito putovanje stranputicom, ne treba ga čuditi što ne primjećuje Božju prisutnost ili radost njegova kraljevstva.

Baš je zato trajna vjernost kao temeljni životni stav istinska mudrost i razboritost ili, kako Evanđelje naziva upravitelja: vjeran i razuman – pistós kai frónimos. Osjećaj odgovornosti ne očituje se samo u čuvanju, nego u tumačenju mijena i u hrabrosti da se u istini odgovori na zahtjeve koji se više ne odnose na prošlost. Kršćanska razumnost upozorava da težnja prema vječnomu nikomu ne dopušta zanemarivanje sadašnjosti.

V. Upozorenje iz evanđelja da neprestano živimo pripravno ima pomalo prizvuk stresa i napetosti. Ne skidati sa svoje odjeće pojas znači stalno biti pripravan za služenje i za putovanje; ostaviti upaljene svjetiljke znači ne priuštiti si san; od trenutka do trenutka računati na upad kradljivaca, znači nikad se ne opustiti. Znamo da je tako nemoguće živjeti, a da čovjek sam sebe ne uništi. To ne može biti smisao prispodoba, jer niti jedno Kristovo upozorenje i opomena ne žele razoriti radost življenja. Došao je baš radi suprotnoga – da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna! Kako onda razumjeti i još više kako živjeti trajnu spremnost koja uistinu koristi našemu životu, tako da uspijemo vidjeti i u Kristovoj opomeni da njegova riječ uvijek ostaje radosnom viješću?

Postoji budnost za dar života koja nije stresna. Ograničenost vremenom na zemlji nije za vjernike razlog za osjećaj pritiješnjenosti. Ona može pokrenuti i uvesti u životnost, dok se, istodobno, u nekoj vrsti nesvjesnoga življenja dara lako prespavaju mogućnosti, previde Božji tragovi i propuste susreti.

Osim toga, svi smo doživjeli pripravnost koja ne vodi u stres, a to je vrijeme očekivanja. Taj mi se vidik iz Evanđelja danas najviše zalijepio za srce. Ne radi se samo o budnosti u kojoj ne bismo prespavali dragocjenosti svoga života; niti samo o istini da je naše vrijeme ograničeno i da ne znamo koji nam je sat Gospodin odredio za prjelazak u vječnost. Više je riječ o tome da budemo spremni za dolazak Gospodnji. Danas nas dohvaća adventsko raspoloženje izvan došašća. A došašće, osim što je posebno razdoblje u crkvenoj godini, došašće je kakvoća, pristup, životni stav.

VI. Ostaviti otvoren prostor za Onoga koji dolazi. To bi mogla biti definicija kršćanske budnosti. O tome govori evanđelje. U vjeri ne postoji nejasna slutnja budućega. Mi vjerujući čekamo onoga koji je s nama u vremenu započeo hod, kako bi ga doveo do ispunjenosti. Imati otvoreno takvo obzorje ne vodi u staro i u opterećenost, nego nudi nadu koja nas pripravlja za puninu života, vidljivu u slici Gospodina koji nas smješta za stol i sam nas poslužuje.

I kad se mi okupljamo, budni i pripremni, na njegov dan, na dan uskrsnuća, na Dan Gospodnji, u tome prostoru vječnosti koji relativizira svagdanju tjeskobu, on nam dopušta da sjednemo za njegov stol i poslužuje nas svime što ima i što jest. Da nam nada ne uvene. To nas iskustvo drži otvorenim za njega i čuva životnost, da od previše zemaljskoga života ne zaboravimo živjeti. To je stup svjetla koji i danas vodi u oslobođenost.

VII. Vjernika se, prema Poslanici Hebrejima, može definirati kao onoga koji vidi nevidljivo; posjeduje ono što nema; prima u baštinu nešto što je spreman izgubiti; čuva spomen, ali s nostalgijom za obećanom budućnošću u Bogu; boravi u nesigurnosti, a u prolaznome se osjeća spokojnim. Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo. Kako je to lijepo rečeno i pretočeno u život redovnica s kojima smo danas u slavlju.

One su uvijek spojeni govor: vjere, radosti susreta s Bogom, budnosti i proroštva. Ime je zajednici marijansko: Marijina pohoda. U tome se imenu odražavaju baš te značajke. Marija vjernica susrela je radosnu vijest Gospodina: Raduj se, Marijo; čuvala je budno događaje u svome srcu i postala navjestiteljicom Kristova uskrsnuća u vjernosti do golgotske tame i getsemanske zore. Bdjela je, znajući da se Božja ljubav ne može ukloniti sa zemlje, niti se život gasi grijehom čovjeka, jer je izvire darom Duha životvorca.

Stoga molim da se i sestra Marija Petra dopusti voditi istom snagom Duha koja Crkvu čini radosno budnom i sigurnom u vjeri. Darujući svoje živote Bogu pratimo sestru Petru i u vjernosti služimo Gospodinu. Amen.

X Ivan Šaško

Među prošnje III. euharistijske molitve iza riječi »... i narodom što si ga sebi stekao« dodaje se:

Udostoj se, Gospodine, u svetoj odluci

utvrditi i ovu službenicu Mariju Petru

koja živo želi sveto i predano slijediti tvoga Krista

dajući svjedočanstvo evanđeoskoga života

i sestrinske ljubavi.