Utemeljitelji

Sveti Franjo Saleški (1567. – 1622.)

Sveti Franjo je, više no ijedan čovjek,
nalikovao Sinu Božjemu,
koji je živio na zemlji.
Sv. Vinko Paulski

Ovaj mudrac koji je sebi govorio:
´samo čovjek, ništa više´ bijaše tako blizak svojoj braći
da je sa svima mogao podijeliti mudrost Božju.
Bl. Ivan Pavao II.

 U svom stoljeću sveti Franjo Saleški pokazao se kao svestran pisac, vrstan teolog i duboki mistik. Ubraja se među klasične pisce svjetovne i religiozne literature, a po svom pastoralnom i teološkom radu Crkva ga stavlja među crkvene naučitelje. Živio je dubokom mističnom i duhovnim životom i bio voditelj mnogih duša svoga vremena. 

Franjo potječe iz francuske plemićke obitelji De la Sales. Rodio se 1567. u dvorcu Thorens u pokrajini Savoyja. Po želji roditelja kao najstariji sin trebao je biti baštinik i nasljednik u obitelji. Studirao je u koledžima La Rochu, Annecyju, Clermont u Parizu. U Padovi na sveučilištu doktorirao je pravo. Kad se vratio kući zauzeo je mjesto pravnika u odvjetničkom senatu.
Tijekom svoga studija doživio je duhovno obraćenje i čuo je poziv: “Ostavi sve i slijedi me”. Roditelji su se protivili njegovoj odluci da slijedi duhovno zvanje svećenika. On je ipak svojom pobožnošću i plemenitim životom pobijedio volju roditelja. Postao je svećenik ženevske biskupije. Zatim je djelovao kao pučki misionar među kalvinima u pokrajini Chablais. Jednostavnim provijedanjem i jasnim izlaganjam katoličkog nauka priveo je mnoge kalvine u Katoličku crkvu.
U 35. godini života imenovan je za biskupa ženevske biskupije. U biskupiji je djelovao pastoralno vrlo aktivno. Ako promatramo svakodnevne poslove koje je Franjo Saleški obavljao, čovjek se može samo diviti: kao prvi biskup svoje biskupije, pohodio je sve župe (više od 300 župa), čak i one u najzabitnijim brdskim selima. Održao je oko 3000 propovijedi, napisao je 20.000. pisama, brinuo se za reforme samostana i župa, zahtijevao teološku izobrazbu svojih svećenika.
Stalno je bio u kontaktu s vojvodom i kraljem, založio se za mir u Crkvi i u zemlji, pridonosio tome da se teološki sporovi razjasne, posebno se posvećivao pojedinačnom duhovnom vodstvu, bio je u ulozi odvjetnika i suca… Obistinilo se ono što je Franjo Saleški doživio kod svoga biskupskog ređenja: Postao je sve svima. Franjo Saleški, blag, nježan, srdačan svetac, pun ljubavi, … Ako promislimo da je došao na svijet s urođenom naglom naravi, tada ta navedena svojstva poprimaju još veće značenje.
Pred kraj svoga života Franju Saleškog je nosila čežnja za samoćom i mirom. Njegovi silni poslovi koje je kao biskup vršio, stajali su ga zdravlja, te je ono postajalo sve slabije. Više od deset godina mučila ga je otvorena rana na nozi, imao je problema sa želucem i trpio od visokog tlaka. Dana 27. prosinca imao je moždani udar, a 28. prosinca 1622., na blagdan Nevine dječice, je umro. Smrt za Franju Saleškog nije bila nešto zastrašujuće, nego prijelaz u novi, sretniji život u vječnosti, ispunjenje svih njegovih čežnji za Bogom.
Njegovo mrtvo tijelo preneseno je u siječnju 1623. u Annecy. Nakon svečane mise zadušnice na koju je došao cijeli Annecy da se oprosti od svoga ljubljenoga biskupa, sahranjen je 30. siječnja 1623. u kripti crkve Marijina Pohoda.

Važne godine u životu sv. Franje Saleškog

1567., 21. kolovoza, rođen u dvorcu Thorens u Gornjoj Savoji 
1578. – 1588. , studij u Parizu u Collège de Clermont, – diploma i magisterij
1588. – 1591., studij prava na sveučilištu u Padovi – doktor civilnog i crkvenog prava
1593., predstojnik Ženevskog kaptola – svećeničko ređenje 18. prosinca
1594. – 1598., misija u Chablaisu (Gornja Savoja)
1599., putovanje u Rim – koadjutor monsinjora de Graniera, biskupa prognanog iz Ženeve
1602., 8. prosinca, biskupsko posvećenje
1604., korizmeno propovijedanje u Dijonu – susret s
barunicom Ivanom Franciskom Frémiot de Chantal
1607., osnivanje Florimontanske akademije
1608., objavljivanje knjižice Uvod u pobožni život
1610., 6. lipnja, utemeljenje reda Marijina Pohoda u Annecyju
1616., objavljivanje Rasprave o Božjoj ljubavi
1619., 1. svibnja – utemeljenje samostana Pohođenja u Parizu
1622., 28. prosinca preminuo u Lyonu
1661., 28. prosinca proglašen blaženim
1665., 29. travnja proglašen svetim
1877., 19. srpnja proglašen crkvenim naučiteljem
1923., proglašen zaštitnikom novinara (Pio XI.)
1986., Ivan Pavao II. iskazao mu počast u Annecyju

D j e l a

Među mnogobrojnim pismima, propovijedima, predavanjima i duhovnih razgovorima svetoga Franje Saleškog, posebnu pozornost valja dati :
CONTROVERZE – RASPRAVE (1595. – 1597.)
Temeljita izlaganja istina katoličke vjere za protestante i kalviniste.
UVOD U POBOŽNI ŽIVOT ili FILOTEA(1608.)
Prekrasna zbirka razmatranja i praktičnih duhovnih savjeta prikladnih prvenstveno za vođenje laika na putu svetosti.
RASPRAVA O BOŽJOJ LJUBAVI ili TEOTIM (1616.)
Majstorska rasprava o ljepoti i veličini božanske ljubavi, o potpunom predanju čovjeka Božjoj volji, o Isusu Kristu, jedinom uzoru svetosti.
DUHOVNI RAZGOVORI (1610. - 1622.)
Kratki duhovni nagovori namijenjeni Ivani de Chantal i njezinoj zajednici koja je bila u začetku, o pravom savršenstvu i o konkretnom prakticiranju vrlina.
PISMA DUHOVNOG PRIJATELJSTVA
Opsežna prepiska duhovnog vodstva i više od 390 sažetaka pisama sv. Franje Saleškog, koja se odnose na četrdesetak osoba koje žele napredovati u svetosti

Sveta Ivana Francisca de Chantal (1572-1641)

Razumna žena, snažne volje i velike ozbiljnosti, ali istovremeno i puna majčinskog osjećaja trpjela je sve do posljednjeg dana strahove, sumnje, skrupule, koji su ostali tajnom njezine ispaćene duše. Izvana se to nije moglo primijetiti jer je ona pokazivala spokojstvo, mir i prijateljstvo. U pismu travnja 1637. piše: "Dopalo se Božjoj dobroti da me liši svakog prosvjetljenja i nutarnje utjehe kao i da mi dopusti da sve u meni bude tama i tuga, i da ni za čim ne čeznem osim da me moj Bog vodi kako ga ne bih uvrijedila te da tako radim kako se Njemu sviđa."

Ivana se rodila 23. siječnja 1572. u Dijonu u Francuskoj kao drugo dijete plemićkih roditelja. Odgojila ju je tetka jer je majka umrla rađajući sina Andréa, koji je kasnije postao nadbiskup Bourgesa. Udala se s 20 godina za baruna de Chantala. Rodila je šestero djece, od kojih je četvero ostalo na životu. Nije bilo dana da nije s djecom pribivala sv. misi, učinila dobro djelo siromasima i bolesnicima. Muževa tragična smrt u lovu otvorila je veliku ranu u njezinom životu. Sa 29 godina postala je udovica. Dok je u dižonskoj katedrali 1604. slušala korizmene propovijedi ženevskog biskupa, sv. Franje Saleškog, čula je unutarnji glas: "Evo čovjeka koga voli i Bog i ljudi, u čije ruke položi svoju savjest." Nekoliko mjeseci kasnije , nakon nekoliko razgovora sa svetim Franjom, te iza čitave noći provedene u molitvi, on joj reče: "Volja je Božja da preuzmem vaše duhovno vodstvo i da slijedite moje upute." Iznio joj je nacrt budućeg Instituta i ona je bila prva poglavarica male zajednice. Bilo je to u Annecyju u maloj kući nazvanoj « Galerija », koja je bila smještena izvan grada, usred vočnjaka i vrtova koji su se spuštali prema jezeru, u Francuskoj. Majka Ivana Chantal imala je i obiteljskih obaveza zbog svoje malodobne djece koju je ostavila u svijetu. Najstariji sin imao je tek 15 godina bio je povjeren predsjedniku Fremiotu, ocu Majke Chantal, jedna kćerka je sklopila brak s bratom sv. Franje Saleškog, još jedna kćerka je umrla u 10. godini, a njamlađu je povela sa sobom i ona je bila prvi gost novonastalog Reda. Grad Annecy je tada imao oko 4500 stanovnika. Mnogo se bijede skrivalo u tavanskim sobama starih kuća okruženih arkadama. Od 1612. započela je majka Chantal i njezine kćeri posjete tim bijednim zakutcima noseći sa sobom hranu i lijekove, utjehu vjere i majčinsku ljubav. Ubrzo je samostan postao premalen i osnovan je novi u Lionu, ali lionski nadbiskup nije prihvatio posjete bolesnicima i siromašnima. Tražio je strogu klauzuru i svečane zavjete i tako je od 1618. ustanovljen Red sa svečanim zavjetima i papinskom klauzurom. Kada je umrla Ivana de Chantal ostavila je 87 solidno utemeljenih samostana.

«Treba sve činiti s ljubavlju a ništa silom»
Iz pisma Franje Saleškog Ivani de Chantal