Život u Samostanu

Sestre, živeći istim božanskim životom i predane Bogu i bližnjemu svojom redovničkom posvetom, pozvane su da se ujedine u Ime Isusovo i da tvore istinsku obitelj. «Ljubite jedni druge» svaka sestra slobodno prihvaća, sa svom velikodušnošću, kao zahtjev svoga života. Imajući u zajednici samo jedno srce i jednu dušu sestre prihvaćaju ovo Kristovo jedinstvo. Po ovoj vezi ljubavi koja sve povezuje, u slobodi srca i u iskrenoj ljubavi otvorenoj prema svima, cvate čistoća; siromaštvo postaje zajednički život gdje se sve dijeli; poslušnost se pretvara u volju uzajamnim služenjem.
Ovaj se život sestrinske ljubavi razvija i produbljuje sudjelovanjem u molitvi, u liturgiji, u slušanju riječi Božje, sudjelovanjem u euharistijskoj tajni. Tako sestre ulaze u srce Kristove molitve i potpuno ostvaruju jedinstvo u zajednici po uzoru na život Presvetoga Trojstva, gdje svaka osoba daruje sebe drugim dvjema.
Time pred Crkvom i svijetom svjedoče da iz podjele koja razdvaja ljude ima jedan mogući izlaz u Kristovu križu, što ga one svakog dana skupno proživljavaju. Ako sestre ostavljaju roditelje i prijatelje i sve što su u svijetu ljubile, to nije zato da to više ne bi ljubile, nego zato da više ljube Isusa Krista i da u Njemu ljube jače i savršenije. U samoći, dakle, ne traže neku krivu tišinu i sebičan mir. Istinsko, naime, povlačenje od svijeta ne traži da se kida duboka povezanost koja mora ujedinjavati kontemplativce s braćom ljudima.
Sestre promatraju i prosuđuju svoje odnose u skladu sa vlastitom karizmom njihova Oca i Utemeljitelja. On je kao Pastir duša bio pažljiv na potrebe svoga vremena. Vjerne njegovu duhu sestre se otvaraju specifično svojoj zadaći i prema potrebama raznih krajeva i ljudskih sredina, otvaraju se težnji za istinom i žeđi suvremenog svijeta za Bogom. Poimence, one mogu primati osobe koje žele da se saberu u tišini samostana (Konstitucije).
Sestre imaju iskustvo da takvo primanje potiče i njihovu vjernost i upućuje ih na njihov život