Dolazak Pape Benedikta XVI u samostan Mater Ecclesia

Dolazak Pape Benedikta XVI u samostan Mater Ecclesia u kojem mole i žive redovnice Pohoda Marijina tokom tri godine

Drage majke i drage sestre!

Znamo da ovdje predstavljamo svaku sestru od Pohoda Marijina. To želimo pokazati i našem Svetom Ocu, jer se uistinu osjećamo “Kćeri Pohođenja” poslane u ime Pohoda.
Osjećamo podršku cijelog našeg Reda, jer se osjećamo jedno, nošene na rukama Kristovog Namjesnika. Pomozite nam zahvaliti Bogu za tu milost. Iskustvo zajedničkog života je nezaboravno. Složna smo i vesela zajednica, smatramo to posebnim Božjim blagoslovom. Osjećamo da smo dar jedna drugoj i da svaka svojim ljudskim i duhovnim sposobnostima doprinosi napretku zajednice. Jedno smo srce i jedna duša. Svjesne smo da je to nezasluženi Božji dar, taj prekrasni cvijet koji je izniknuo a da ga mi nismo ni posadile ni njegovale. Sada je na nama da ne dopustimo da korov uguši taj cvijet, nego da raste i donese plod.
Kako slijedi pismo ne želimo duljiti više. Hvala svima za pomoć.
Grli Vas u Isusu i Mariji Vaša ponizn 

Sestra Marija Begoña Sancho vsm     

Vrijeme se ispunilo

Svanula je, toliko žuđena zora, zora dana 14. prosinca 2010.
Budilica je pozvonila u 5, 10. Bile smo kao „nove“ s lijepo ispeglanim habitima, uglancanim cipelama i svečanim koprenama. Nedjelju prije toga Gospodin nam je iskazao svoju nježnost poslavši nam ispovjednika nešto prije uobičajenog datuma tako smo očistile i naše duše u sakramentu pomirenja…Dotjerale smo se tako i izvana i iznutra da bismo sjajile svečanom radošću. Doručkovale smo u kuhinji, na nogama, jer smo u blagovaonici stavile bijele lanene stolnjake eventualno ako bi sveti otac htio pogledati blagovaonicu budući da se blagovaonica nalazi točno kod ulaznih vrata. U nekim trenucima, znamo, a čovjek treba voditi računa i o tome da se živci znaju poigravati na svoj način pa zato nismo htjele riskirati da ih zaprljamo…
Otac Valentin Viugera, naš Generalni Asistent, ušao je u kapelicu vrlo rano te još jedna redovnica koja ponekad dođe k nama na misu i ovdje moli. Kako je doznala za papin dolazak ostaje nam to tajna jer mi nismo nikome ništa rekle. U sedam sati stigao je monsinjor Wels, povjerenik državnog Tajništva a potom kapelani jedan za drugim, svi u svojim odijelima i ljubičastim pojasevima, kako su dolazili išli su obući se u sakristiju, majci su davali svoje kapute i jakne ili pak sakristanki koje budući da nisu imale drugog prostora išle su ih objesiti u nutarnji dio ispovjedaonice! Ovdje se vraćamo na one famozne cedulje koje smo pribole s iglom na albe…i koje su bile unatoč svemu protagonisti radosnog prizora.
Sestra je sakristanka primijetila da je jedan od svećenika izišao s ceduljom na rukavu i išla je obavijestiti majku koja je potom otišla u sakristiju da rekne drugome koji je upravo izlazio.. te je i on imao istu etiketu“. Kada mu je naša majka rekla: “Monsinjore ova cedulja bila je samo zato da se ne stvori zbrka!“ A onda za njim drugi svećenik isto tako izlazi s ceduljom na rukavu. Čula je tada odgovor pun humora: „Majko nema problema, to je nova liturgijska norma da svećeničke albe imaju sada na rukavu ovakve cedulje! Ne brinite ništa“.
Dok se to sve događalo jedan se gospodin približio rešetkama i rekao poglavarici da bi bilo bolje da ide do samostanskih vrata. Bio je to doktor Domenico Giani, predstojnik papine garde, koji uvijek prati svetoga oca na putovanjima. Gardisti su bili nervozniji od nas te su govorili: „Otvorite sva vrata! Otvorite sva vrata!: otvorili su velika željezna vrata kolnog prolaza kao i ona manja za pješački prolaz te isto tako i vrata koja vode prema samostanskom ulazu i crkvi te sama ulazna vrata samostana…Budući je bilo hladno odlučili su da papa prođe kroz unutarnji dio. To je ono što smo upravo željele!
U međuvremenu mi smo čekale u koru. Dogovorile smo se s majkom da kada papa bude dolazio s autom da ona pozvoni kako bi nam dala znak da započnemo punim plućima pjesmu Tu es Petrus za dobrodošlicu. Vrata kora bila su zatvorena i sve su antene bile u pogonu da čuju svaki pa i najmanji signal toliko iščekivan…
Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime GospodnjeDakle kada je auto stigao doktor Giani je obavijestio našu majku koja je izišla ususret papi. Netko (ne znamo tko, jer naša majka nije ništa oko sebe zamjećivala) mora da je otvorio vrata. Majka se približava autu kada joj netko reče: „Ne, još ne, reče „prvo fotografiranje“. Tada kad je sveti otac upravo izlazio iz auta opet netko reče: Sada majko, tada se je sagnula da mu poljubi ruku i on joj je tada znakovito rekao: „Majko Maria Begona konačno smo se susreli!“ „Hvala svetosti što ste nam došli!“ bio je odgovor naše majke.
Dok su išli prema samostanskim vratima naša se majka okrenula, i vidjela monsinjora Gaenswein i stisnula mu ruku. Do toga trenutka nije zamijetila da postoji netko drugi na ovoj zemlji osim pape… Kada smo je potom pitale za čuveno zvono koje je trebalo oglasiti papin dolazak, odgovorila nam je: ni na kraj mi pameti nije palo da pozvonim kad sam vidjela papu“ došlo mi je to tek kad smo išli unutra u samostan, no nisam se ni mogla vratiti natrag da pozvonim. Eto razgovora koji se je odvio tijekom puta do ulaznih vrata:
„Svetosti vidjet ćete još sedam sestara, no u biti mi ovdje danas predstavljamo sve redovnice Pohoda i sve naše obitelji koje vas vole i mole za vas“.
„Odakle ste? Sve ste španjolke?“
„Ne, svetosti, dolazimo iz četiri zemlje: Španjolska, Italija, Kolumbija, Gvineja Equatoriale“.
„A dobro onda ste internacionalne!“
Naša majka ne zna koliko mu je puta rekla hvala svetosti, mi se ovdje osjećamo jako dobro, jako dobro“ i papa je to rado slušao.
Potom kako klaustar nije tako „dug“ a Benedikt XVI. dobro hoda, stigli su do vrata sakristije gdje je ušao da si obuče misno ruho zajedno sa dvojicom tajnika koji su bili uz njega, i koji su se vrlo delikatno i diskretno držali koji korak iza svetoga oca.
Majka je ušla potom u kor dok smo mi pjevale Tu es Petrus što papa zacijelo nije čuo jer je bio u hodu. Nakon nekoliko minuta svećenici slavljenici su se u dva reda poredali pred oltarom. Potom smo započele pjevati Jubilate omnis terra…i već smo svršili no sveti se otac još nije pojavio u kapeli sva sreća da se ponavlja antifona, inače u kojoj bismo se zbrci samo našle? Tako smo još jednom ponovile cijelu pjesmu a papa još nije na pomolu: pomalo smo zbunjene: što da činimo… sestra orguljašica je bila prisebna te je vješto započela svirati neki preludij i svirala ga je sve dok konačno nismo pred rešetkama ugledali dva tajnika i Benedikta XVI. potom smo opet zapjevale antifonu i jednu kiticu te svršile upravo kad je stigao na oltar i poljubio ga. Trenutak je bio prožet jednostavnošću a opet i svečanošću. Papa je bio tamo i vidjele smo ga! Izbliza i tako blizu!... mogle smo malo odahnuti. Led se otopio, a emocije su uzele svoj mah. Deo gratias!
Sveta misa
U ime oca i sina i Duha svetoga…papa započinje u pjevnom tonu znak križa a potom kaže „ujedinjeni smo sada sa svim sestrama Pohoda po svijetu. Otajstvo Pohoda jest otajstvo došašća, otajstvo ovog liturgijskog vremena kojega slavimo…
Sveta je misa odisala velikom sabranošću i jednostavnošću.
Sveti se otac uputio k ambonu zbog propovijedi. Govorio je o sv. Ivanu od križa jer je bio njegov spomen te nam je dao različite poticaje koji su svojstveni za Red Marijina Pohoda govoreći o blagosti, poniznosti, malenosti, prihvaćanju križa svakog dana i preobražavanju križa u ljubav, smislu malenih čina ljubavi koje se čine nevažnim i koji naprotiv utkani u Krista postaju spasenjski čini…
Bilo je ganutljivo primiti svetu pričest iz ruku Kristova vikara…istina je da je Isus uvijek isti, no potrebno je priznati da primanje Krista u srce izravno iz ruku onoga koji je na zemlji njegov izravni predstavnik, ne može se usporediti ni s čim. I kada se ima na umu da taj vikar uz milost službe ujedinjuje i neospornu osobnu svetost, onda si možete možda malo približiti našim siromašnim dušama koje su se osjetile uronjene u misterij (misterij Krista, Crkve i Petrov misterij) koji nadmašuje beskrajnost. No možete zamisliti s kojom smo samo ljubavlju u ovaj čin tako važan stavile sve vas i svaku pojedinu dragu sestru!
Na kraju slavlja nakon završnog blagoslova pjevali smo Himan za 400 godišnjicu Reda… zaustavile smo se na prvoj kitici jer sveti otac nije uopće krenuo sve dok je nismo svršili. Tada je poljubio oltar, pokleknuo i otišao u sakristiju.
Nije lako izreći utisak koji ostavlja njegova osoba. Benedikt XVI. je čovjek koji zrači mirom, krotkošću, dobrotom, osjećajnošću. Svakome se približava s Isusovim načinom: svatko je jedinstven i zavrjeđuje svu pažnju i što je moguće pomnije slušanje. Unatoč što se ponekad činilo da se jako pogrbi ( na njegovim je leđima teret cijele crkve)… iz njegova lica nije nikada iščeznuo smiješak. Vidjeli smo da se osjeća dobro ovdje u jednostavnom i obiteljskom ozračju.
U izmjenjivanju riječi sa sv. ocem Benediktom XVI. otac Viguera mu je rekao da je pohodio sve samostane našega Reda i da se u svim zajednicama jako voli papa i moli za njega. Tada ga je sveti otac upitao za naše zajednice u Njemačkoj i asistent mu je odgovorio da tamo ima sedam samostana i da neke sestre dobro poznaju njega i njegova brata. Papa je kimnuo glavom. Otac Viguera je proslijedio govoreći da se upravo sprema da pohodi jedan samostan i dodao je :Svetosti mogu li ponijeti svakoj sestri i zajednici vaš pozdrav i blagoslov?“ jasno da je papa rekao DA, da smo sve čule.

Darovi
Nakon pozdrava sa koncelebrantima euharistije monsinjor Gaenswein je svetom ocu ukazao na darove moleći našu majku da ih predstavi. Dok je papa kretao prema darovima naša majka u živoj nadi da će dobiti potvrdan odgovor iskoristila je da upita Tajnika za pergamenu. Monsinjore pripremile smo pergamenu kao spomen na papin pohod. Je li moguće da je papa potpiše? A on da je nije ni vidio, reče: Naravno, majko.
U međuvremenu naša majka je papi tumačila pojedine darove. Nadasve mu je pokazala križ- s relikivijama iz srebra kojeg je poslao Annecy kao dar papi. Sveti oče ovaj križ jest isti kao i naš kojega mi nosimo i poslan je iz Annecyja. Annecy! uskliknuo je papa kao da bi se radilo o nekom poznatom mjestu. Jeste li bili tamo Svetosti. Da bio sam tamo odgovorio je. I naša majka je nastavila: križ sadrži relikvije sv.Franje , svete Ivane de Chantal, svete Margarete Alacoquec i sedam sestara mučenica. A da, da, dobro dodao je s velikim zadovoljstvom.
Dar iz Anncija koji je osim križa sadržavao još 400 primjeraka Filote na francuskom, bio je stavljen na sredinu velikog stola. Na desno stavili smo ruho i sve što se odnosi na oltar dok su s lijeva bile knjige, škapulari srca Isusova, krunice i općenito drugi pobožni predmeti. Svetosti govorila je naša majka budući je 400 godišnjica Reda mislile smo darovati Vam 400 albi, 400 pojaseva i tako dalje.
Samostani po svem svijetu su u tome pridonijeli i poslali mnoge stvari. Sve je to s nakanom da vi sveti oče možete darovati siromašnim crkvama. Monsinjor Gaenswein koji je bio malo odostraga, slušao je to s divljenjem zbog ideje govoreći sestrama koje su bile oko njega. kako je dobra ta zamisao, to će biti jako korisno papi jer ima mnogo svećenika i biskupa koji nas traže upravo to…
Papa je to sve promatrao s velikom pažnjom. Ostao je dirnut tolikim brojem koje smo napisali po darovima na cedulji ali i na jednom listu kojeg je majka dala sv. ocu: 400 albi i pojaseva kupljeni su u Rimu s novcem kojeg su poslale različite zajednice, 680 kaležnjaka, gotovo 900 krunica i 2800 škapulara i 670 primjeraka Filote na francuskom, engleskom, talijanskom, španjolskom, portugalskom, poljskom i kiniyarwanda. Potom barem drugih dvije stotina svezaka o povijesti i duhovnosti Pohoda. Potom jedan kalež, 18 štola, pali, korporali zatim torbice za nošenje popudbine , materijali o duhovnosti Srca Isusova (CD,brošura), 400 križeva iz drveta te čak 400 privjesaka za ključeve sa slikom Marijina Pohoda i svetih utemeljitelja… sveti otac se je zaustavio nadasve kad mu je naša majka pokazala darove koji su pristigli iz najsiromašnijih samostana te se je jako divio prijepisu dragocjeno ukoričenom Knjiga litanija.
Ovaj svezak reproducira istinsko umjetničko djelo: knjiga sastavljena od 58 slika koje prikazuju svaka jedan zaziv iz lauretanskih litanija, koje je naslikala jedna redovnica Marijina Pohoda godine 1904. i darovala sv. ocu Piu X. povodom 50 godišnjice proglašenja dogme Bezgrješne. Papa Sarto je svojom rukom napisao blagoslov te je vratio cijelu knjigu samostanu koji ju je poslao i u kojem se čuva kao relikvija. Sada su sestre napravile kopiju toga umjetničkog djela koje doista zavrjeđuje divljenje zbog djela ove sestre. Benedikt XVI. kao gojitelj umjetnosti jako je vrednovao ovaj dar.
Pridodajemo jednu opasku: nismo bile naklonjene specifizirati darove odakle dolaze, budući da je to dar cijeloga Reda, ostavljajući svakoj zajednici da to priopći ako želi u svojim okružnicama.
Nastavljamo s izlaganjem. Na lijevu stranu velikog stola stavili smo mali stolić, vrlo skroman, gdje smo stavili tortu s papinim grbom (Majka je protumačila sv. ocu da mi to nismo radile da ne bi pomislio da smo umjetnice…) potom jednu vrstu „kolača od jabuka“ u obliku srca ( radi se o čvrstoj marmeladi, no koja je napravljena od jabuka) teglu marmelade te košaru s proizvodima iz vrta: limuni, naranče te neke vrste salate… kad je vidio marmeladu sveti je otac uskliknuo: Marmelada!.. od čega je? Od tikve, svetosti! Od tikve… dobro!“ Da, naš je dar mogli bismo reći pravi „dar s uroda polja“…
Dok su naša majka i sveti otac bili zauzeti oko darova mi smo pokušale stajati tamo kao prilijepljene da uživamo tu neprocjenjivu milost. Kad se saznalo za papin pohod, neki kapelani su izrazili svoju neodlučnost da uđu u klauzuru. Govorili su „Mi imamo druge prilike da susretnemo sv. oca i pošteno je da ovaj puta bude sav za vas. Bojimo se da vam ne oduzmemo onu intimnost susreta. I mi smo mislile na početku da je to tako. Naprotiv, s radošću smo se uvjerile ne samo da nas njihova nazočnost ni najmanje nije ometala, nego štoviše učinila je da ozračje bude još vedrije te se proširi na sve. Istina je bilo je više monsinjora nego monahinja, no za nas je postojao samo papa… prisutnost drugih osoba nije bila gotovo zamijećena… svi smo bili sretni. Istina je da se dobro umnaža dijeleći!
I tako se približavalo vrijeme oproštaja. Netko je predložio da se to učini pred darovima, no monsinjor Gaenswein je imao izvrsnu ideju: „Bolje tamo pred slikom pape i natpisom Dobrodošao! Okrenuvši se prema natpisu papa je uskliknuo: O Dobrodošao!“ potom je stao na sredinu a mi smo se poredale oko njega. Da istinu kažemo na ovoj smo fotografiji sve pomalo ozbiljne, no radi se samo o stisci, na drugim onim spontanim prštile smo od radosti!

U trenutku kad je polazio, jedno iznenađenje: sveti otac je tražio da zapjevamo. Sva sreća da smo naučili Tu es Petrus napamet, misleći da ćemo ga pjevati u trenutku kada bude izlazio iz auta i probale smo više puta. Tako smo ga otpjevale svom snagom naše ljubavi za sv oca i crkvu. Toga časa nismo ništa drugo imale pred očima doli Petra koji se danas zove Benedikt XVI., ribar koji vodi lađu koju mu je Bog povjerio i ponizni radnik koji se potpuno posvetio radu u Gospodnjem vinogradu.
Bilo je za diviti se kako je pomno papa slušao. Stajao je, možda ni tri koraka od nas, promatrao je i slušao s velikim zanimanjem. Istina je da izvedba nije bila dostojna njegove svetosti, posebno kada bismo je uspoređivali sa tolikim predivnim koncertima koja se izvode u čast njegove svetosti te imajući profinjeno muzikalno uho sv. oca koje je cijeli život odgajao za lijepu glazbu. Pa ipak imale smo dojam da nas sluša pomno i sa zadovoljstvom i da mu ta pjesma dira srce, te da su tu ne radi samo o notama, nego o srcima svih redovnica Pohoda po cijelom svijetu. Naših sedam siromašnih glasova iščeznulo je da bi se tako pojavila lijepa i velika simfonija cijeloga Reda.
Pristigao je trenutak da pozdravimo sv. oca. Opet smo išle jedna po jedna da ga pozdravimo i sad smo puno više govorile očima i smiješkom nego li riječima. Doista riječi koje su izlazile bile su gotovo isključivo iste: Hvala svetosti.
Dok je papa odlazio, izmijenio je još koju riječ s našom majkom i pitao je, malo iznenađen za sestru brazilijanku… što mu je majku protumačila. I ne znajući o prethodnom razgovoru… i dodao je sa zadovoljstvom: „Lijepa zajednica, na što je ona odgovorila: Da, sveti oče, istina je, lijepa zajednica i jako smo sretne što smo ovdje.“ Papa je pitao majku da li izlazimo vani u vrtove: Jako je važno da to činite, jako važno. „Da, sveti oči izlazimo nedjeljom, no mi smo uistinu jako dobro,.“ U trenutku dok joj je stiskao ruku, naša je majka uskliknula: Hvala sveti oči danas smo među nama imali slatkoga Krista na zemlji.“ Tim riječima i posljednjim stiskom ruke onoga kojega jedino na zemlji nazivamo: Sveti oči završen je pohod Benedikta XVI. redovnicama Pohoda u Mater Ecclesia. Papa je k nama stigao u 7, 20 a nešto malo prije devet sati bilo je kada je otišao, dakle posvetio nam je sat i pol vremena, a njegovo je vrijeme uvijek izračunato na minutu!