5. razgovor

PETI RAZGOVOR

O krijeposti velikodušnosti

1. Da dobro razumijete što je i u čemu se sastoji jakost duha i velikodušnost, moram prije odgovoriti na pitanje koje mi se često postavljalo, naime, u čemu se sastoji prava poniznost. Rješenje ovog pitanja nas također uvodi u razumijevanje obiju krijeposti: jakosti i velikodušnosti, bez kojih ne može biti ni jedna sestra u Pohodu.

Dakle, poniznost je iskrena spoznaja da smo puko ništavilo, i da sami sebe tako cijenimo. Da bismo ovo dobro razumjeli, moramo znati da u nama postoje dvije vrste dobra: jedna koja su u nama i od nas, i druga koja jesu u nama, ali nisu od nas.

Kažem: Dobra koja su od nas; ali to ne znači da ta dobra ne potječu od Boga i da ih mi imamo sami od sebe. Ta mi zaista sami po sebi nemamo drugo, nego bijedu i ništavilo. Dobra od nas jesu ona dobra koja je Bog tako duboko u nas stavio, da izgleda kao da dolaze od nas. Npr. zdravlje, bogatstvo, stečeno znanje, ljepota i slično. Dakle, poniznost nam ne dopušta da se hvalimo i uzvisujemo zbog ovih dobara, jer ta su dobra za nju ništa. To je zaista i razumno budući da ova dobra nisu stalna i ne čine nas ugodnijima Bogu, već naprotiv, promjenjiva su i podvrgnuta slučaju. Ima li što nesigurnije od bogatstva, koje ovisi o vremenu i sličnim okolnostima? A ljepota? Kako brzo prolazi! Samo jedan lišaj na licu i draži nestaje. Što se tiče znanja, dovoljan je jedan mali poremećaj u mozgu da izgubimo i zaboravimo sve ono što smo znali.

Dakle, s punim pravom poniznost ne cijeni ova dobra, već nas snizuje spoznajom i priznanjem onoga što jesmo sami po sebi, vlastito ništavilo. Po tome što manje cijenimo ova dobra, koja su u nama i od nas, čini da više cijenimo ona dobra, koja jesu u nama, ali nisu od nas. Ta su dobra: vjera, ufanje i ono malo ljubavi što imamo, zatim, izvjesna sposobnost dana od Boga, da se s Njim po milosti sjedinimo. Kod nas, također i zvanje koje nam osigurava, koliko je to moguće u ovom životu, posjedovanje vječne slave i sreće. Dakle, cijenjenje dobara: vjere, ufanja i ljubavi, koje proizlazi iz poniznosti jest temelj velikodušnosti.

2. Vidite, ova prva dobra, o kojima smo govorili, pripadaju poniznosti, a druga velikodušnosti. Poniznost misli da ne može ništa obzirom na poznavanje bijede i slabosti. Naprotiv, velikodušnost čini da kažemo sa sv. Pavlom: «Sve mogu u Onome koji me jača!» (Fil 4,13.) poniznost ulijeva nepouzdanje u same sebe, a velikodušnost pouzdanje u Boga. Dakle, ove dvije krijeposti, poniznost i velikodušnost, tako su usko povezane i nerazdružive, da idu uvijek zajedno i nikad ih se ne može rastaviti.

Ima ljudi koje neka kriva i smiješna poniznost sprječava da vide išta dobra u sebi. To je posve krivo. Dobra koja je Bog u nas stavio traže da ih se prizna, časti i uvelike štuje. Ne smijemo ih podcjenjivati, kao što to moramo činiti s onima koja su u nama i od nas.

Ne samo da su pravi kršćani uvijek priznavali da treba gledati ove dvije vrste dobara koja su u nama - jedna da nas ponizuju, a druga da slave božansku Dobrotu koja nam ih je dala, nego također i filozofi. Ono što kažu – Upoznaj sam sebe!- mora se razumjeti tako, da moramo upoznati, ne samo svoju neznatnost i bijedu, već također i uzvišenost i dostojanstvo svoje duše. Duše, koja je sposobna sjediniti se s Božanstvom po božanskoj Volji, koja je u nas stavila izvjesni poriv, koji čini da uvijek naginjemo i težimo za ovim jedinstvom u kojem se sastoji sva naša sreća.

Poniznost koja ne rađa velikodušnost, bez sumnje je kriva poniznost. Nakon što je rekla: Ne mogu ništa, nisam drugo već puko ništavilo, prepušta odmah mjesto velikodušnosti koja kaže: Nema, niti može išta biti, što ja ne mogu, ukoliko stavljam sve svoje pouzdanje u Boga, koji sve može. U ovom pouzdanju srčano vrši sve, što joj se naređuje ili savjetuje, ma kako bilo teško.

3. Ja vas uvjeravam da jedna takva duša ne smatra nemogućim čak i čudo učiniti, ako se to od nje zatraži u poslušnosti. Prihvati li svoju dužnost svetom jednostavnošću srca, Bog će kasnije učiniti čudo, ako joj sposobnosti zataje za izvršenje ovog naloga, jer nije poduzela tu dužnost pouzdavajući se u sebe. Naprotiv, svoje pouzdanje temelji na poštivanju koje osjeća prema darovima što joj ih je Bog dao. Ona kaže sama sebi: Ako me je Bog pozvao, što me može spriječiti da to postignem, budući da sam čvrsto uvjerena da «Onaj koji je započeo djelo» moga usavršenja «i svrsi će ga privesti». (Fil.1,6)

Ali pazite, ovo se sve radi bez oholosti. Spomenuto pouzdanje ne priječi da pazimo sami na sebe, od straha da ne pogriješimo. Štoviše, ono čini da budemo pažljiviji nad samim sobom, da više bdijemo i brižljivije radimo na onom što nam može poslužiti za napredak u savršenosti.

Poniznost ne znači samo: ne uzdati se u sebe, već također znači: uzdati se u Boga.

Nepouzdanje u sebe i u svoje vlastite sile rađa pouzdanje u Boga, a iz ovoga se rađa velikodušnost, o kojoj govorimo. Presveta nam Djevica daje u ovom veoma značajan primjer, rekavši: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!» (Lk1,38) Time što kaže da je «službenica Gospodnja» vrši najveći čin poniznosti, što se mogao ikada učiniti. Taj je čin to veći, jer ga suprotstavlja pohvali Anđela, koji joj naviješta da će postati Majka Božja, a Dijete koje će izići iz njena krila «zvat će se Sin Previšnjega». To je najveće dostojanstvo što se može zamisliti, a ona suprotstavlja svim ovim pohvalama i odlikovanjima svoju niskost i svoju nevrijednost, govoreći da je «službenica Gospodnja». Ali pazite, iza kako je udovoljila poniznosti, odmah vrši odličnu vježbu velikodušnosti govoreći: «Neka mi bude po riječi Tvojoj!» Htjela je reći: Istina je da ja nisam sposobna za tu milost, s obzirom na ono što sam sama po sebi, ali koliko je dobra u meni, jest od Boga. Ono što mi kažeš jest Njegova presveta Volja; vjerujem da može biti i da će se ostvariti. Dakle, bez ikakve sumnje kaže: «Neka mi bude po riječi Tvojoj!»

4. Vrlo je malo čina pravog pokajanja, kakvi bi trebali biti. Mi se snizujemo pred božanskim Veličanstvom, stidimo se zbog svojih velikih i raznovrsnih nevjernosti, ali ne dolazimo do čina pouzdanja, koji nas hrabri dajući sigurnost uvjerenjem da će nam božanska Dobrota dati svoju milost kako bismo od sada bili vjerni i savršenije odgovarali Njegovoj ljubavi. Iza ovog čina pouzdanja, mora se neprestano buditi čin velikodušnosti govoreći: budući da sam potpuno uvjerena da mi Božja milost neće manjkati, vjerovat ću i to da On neće dopustiti da ja sa svoje strane propustim odgovoriti Njegovoj milosti. Može se reći: Ako promašim milost, promašit će ona mene. Istina je! Ako je tako, tko će mi jamčiti da neću promašiti milost ubuduće, kad sam je promašila toliko puta u prošlosti? Velikodušnost čini da duša kaže hrabro i neustrašivo: „Ne, ja neću više biti nevjerna Bogu!“ Tako kaže, jer u svom srcu ne osjeća nikakve volje, da to bude. Prema tome, poduzima bez ikakva straha sve ono za što zna da je može učiniti ugodnijom Bogu, bez da išta izuzme. I poduzimajući sve, misli da može sve, ne po sebi, već u Bogu u kojega stavlja sve svoje pouzdanje, i za kojega radi i poduzima sve što joj se naloži ili savjetuje.

5. Pitate, zar nije nikada dopušteno sumnjati da smo nesposobni izvesti ono što nam je zapovjeđeno? Na ovo odgovaram da nam velikodušnost brani da to ikada uradimo. Ali želim da shvatite i ovo, kako vam inače običavam reći: treba razlikovati viši dio duše od nižega. Ono što sam rekao, da nam velikodušnost brani da sumnjamo, tiče se višeg djela duše, jer se može dogoditi da niži dio bude pun sumnja i da teško prima dužnost koja vam se daje. Duša koja je velikodušna prezire sve to i ne polaže na to nikakve važnosti. Ona pristupa dužnosti bez da kaže i jednu jedinu riječ, ili da štogod učini, što bi odalo osjećaj koji ima o svojoj nesposobnosti. Ali mi vrlo rado želimo dokazati da smo jako ponizni i da imamo nisko mišljenje o samima sebi, i slično. Ništa nije tako daleko od poniznosti, kao ovo. Prava poniznost ne dopušta da se opiremo sudu onih koje nam je Bog dao da nas vode.

U „Uvodu u pobožni život“ naveo sam značajan primjer koji će i ovdje dobro poslužiti: Kralj Ahaz bijaše u velikoj nevolji jer su na njega zaratila dva kralja, koji bijahu opsjeli Jeruzalem. Tada Gospodin zapovjedi proroku Izaiji da pođe kralju Ahazu te ga utješi, i da mu u Njegovo ime obeća pobjedu i slavu nad neprijateljima. Izaija rekne Ahazu neka traži od Boga znak na nebu ili na zemlji, i da će mu se dati. Ahaz je sumnjao u dobrotu i darežljivost Božju te reče: „Neću to učiniti, jer neću kušati Gospodina“. Ali bijednik nije to rekao jer je poštivao Boga. Naprotiv, odbio je da Ga časti. Bog je, naime, u ono vrijeme želio biti slavljen po čudesima, a Ahaz Ga nije htio zamoliti jedno takvo čudo, koje mu je Bog bio odredio i želio da ga učini. Uvrijedio je Boga uskrativši posluh proroku kojeg mu je poslao da mu objavi Njegovu Božansku Volju.

Dakle, ne smijemo nikada sumnjati da ne možemo izvršiti što nam je zapovjeđeno, jer poglavari poznaju naše sposobnosti. Ali vi mi kažete da imate mnogo više unutarnje bijede i velikih nesavršenosti, koje vaši poglavari ne poznaju i da se njihov sud osniva na vanjštini, koja ih moguće vara. Ali kažem vam da ne smijete vjerovati da ste tako bijedni i puni nesavršenosti, kao što osjećate kada ste malodušni. Isto kao što ne treba vjerovati da nemate nesavršenosti, ako o njima ne govorite. Vi ste redovito onakve, kakvima vas pokazuju vaša djela. Vaše se kreposti pokazuju u vjernosti kojom ih vježbate, a nesavršenosti se također poznaju po djelima. Redovnička osoba ne može zavarati mišljenje svojih poglavara, dok ne osjeća zlobe u svom srcu.

Mogle biste mi reći da ima toliko svetaca koji su se posve odlučno opirali da prime dužnost koju im se htjelo dati. Ali oni nisu ovo radili samo zbog toga što su sebe malo cijenili, već uglavnom zato što su vidjeli da oni, koji ih hoće staviti na dotičnu dužnost temelje svoj sud na vanjskim vježbama njihovih krijeposti, kao što su postovi, milostinja, pokora i tjelesne strogosti, a ne na pravim nutarnjim krepostima koje su oni skrivali i pokrivali ih svetom poniznošću. Narod koji ih je želio i tražio nije ih inače poznavao, osim po glasu koji se o njima širio. Možda bi bilo dopušteno malko se opirati, ali znate komu? Npr. Jednoj sestri iz Dijona kojoj bi poglavarica iz Annecy-a poslala nalog da bude glavarica, a da je nije nikada ni vidjela ni poznavala. Ali ako bi se to dogodilo jednoj sestri iz ovog samostana, ne bi nikako smjela iznositi bilo kakav razlog da dokaže da joj je nalog protivan (uvijek kažem s obzirom na viši dio duše). Morala bi pristupiti vršenju svoje dužnosti s toliko mira i hrabrosti, kao da se osjeća vrlo sposobna da je ispuni. Ali ja zapažam varku sebeljublja: bojimo se da to neće biti dobro za našu čast. Tako mnogo držimo do svog ugleda te ne želimo da nas smatraju naučnicima u vršenju svoje dužnosti, već majstorima koji nikada ne pogriješe

6. Dakle, sada dobro razumijete što je srčanost i velikodušnost. Dvije krijeposti koje bismo vrlo rado ovdje vidjeli, da tako odstranimo sve gluposti, i dosadnu i plačljivu mekoću, koje služe tome da nas zaustavljaju na putu i brane nam da napredujemo u savršenosti. Ove se raznježenosti hrane ispraznim razmišljanjima o samima sebi, osobito kad posrnemo na svom putu, učinivši koju pogrešku. Ovdje se, Božjom milošću, nikada posve ne pada, bar još nismo vidjeli, ali se posrće. I mjesto da se posve tiho ponizimo i da se zatim hrabro podignemo, kao što smo rekli, počinjemo razmatrati svoju sirotinju i raznježavati se nad sobom. O moj Bože, kako sam jadna! Nisam ni za što. Zatim dolazi malodušnost koja govori: Ne, ne treba više ništa od mene očekivati. Neću nikada ništa vrijedno učiniti. Ne isplati se da se tko sa mnom bavi; to je gubitak vremena! I skoro bismo htjeli da nas uistinu ostave, kao da su uvjereni da se s nama ne može ništa postići.

Moj Bože, kako su daleko ovakve stvari od plemenite duše, koja uvelike štuje dobra koja je Bog u nju stavio, kao što smo rekli. Ona se ne uzrujava niti zbog težine, niti zbog veličine svog zadatka, niti zbog duljine vremena, koje za nj treba uložiti niti zbog toga jer vidi da se oteže svršetak djela što ga je poduzela.

7. Sve su sestre od Pohoda pozvane na veliku savršenost. Ono što su poduzele pripada najvišem i najuzvišenijem, što se može pomisliti. One ne teže samo za tim da budu jedno s božanskom Voljom, jer to moraju svi kršćani, već nastoje da se ujedine s Njegovim željama, pače i s Njegovim nakanama, i to skoro prije nego su im poznate. I kad bi se moglo zamisliti nešto savršenije, kad bi bio koji viši stupanj savršenosti od suglasja sa Voljom Božjom, s Njegovim željama i nakanama, one bi ga poduzele bez sumnje, jer ih njihovo zvanje obvezuje težiti za najvišim. Dakle, ovdje mora vladati duh snažne i velikodušne pobožnosti, kao što smo rekli više puta.

8. Osim ovoga što smo rekli o velikodušnosti, treba još napomenuti sljedeće: duša koja posjeduje velikodušnost prima jednakim raspoloženjem duhovnu sušu, kao i ugodnost duhovne utjehe, nutarnju dosadu, žalost, satrvenost duha, u najvećoj mjeri što se mogu pojaviti, isto kao žarko oduševljenje praćeno očevidnim uspjehom i tihom smirenošću. I to, jer zna da Onaj koji joj daje utjehe jest Onaj isti koji joj šalje i bol. Ona zna da je jedna te ista ljubav koja Ga tjera da je nutarnjom patnjom i duhovnom tamom podigne do velike savršenosti, tj. do odreknuća bilo kakvih utjeha u ovom životu. Uvjerena je, da Onaj, koji je sada lišava tih utjeha, neće je toga lišiti gore u Nebu.

Ali vi mi kažete da se tako ne može misliti u duhovnoj tami. Čini vam se da ne možete ni jedne riječi progovoriti Gospodinu. Zaista imate pravo kad kažete da vam se čini, jer u stvari nije tako. Sveti Tridentski sabor je utvrdio da nas Bog i Njegova milost nikada ne ostavlja na takav način, da se ne bismo mogli uteći Njegovoj Dobroti i dokazati da usprkos duševnog nemira, hoćemo biti posve Njegovi i da Ga nipošto ne želimo uvrijediti. Mi ovo moramo vjerovati.

Dakako, sve se ovo zbiva u višem dijelu duše. Niži dio ne zapaža ništa od ovog zbivanja i ostaje uvijek u svojoj muci. Tada se počinjemo raznježivati sami nad sobom, kao da bi to što sebe vidimo bez duhovne utjehe bilo nešto sažaljenja vrijedno. Ah, promotrimo našeg Spasitelja i Učitelja, kako hoće da na neusporediv način trpi nutarnje boli. Slušajte riječi koje izgovara na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ (Mt 27,46). On je u skrajnjoj zapuštenosti. Jedino vrhunac Njegove duše nije opterećen bolju. Malaksavo govori. Ali pazite, govori Bogu! Tako nam pokazuje da ni nama neće biti nemoguće raditi poput Njega.

Htjele biste znati što je bolje u ovom stanju: govoriti Gospodinu o svojoj bijedi i patnji ili o nečem drugom? Kažem vam da je u ovom slučaju, ako i u svim vrstama napasti, bolje da odvratimo svoj duh od vlastite patnje i nemira, te da govorimo Gospodinu o nečem drugom, a ne o svojoj boli. Radimo li drugačije, bez sumnje ćemo povećati bol, jer ćemo se sami nad sobom ražaliti. Naime, naša je narav takva da ne može vidjeti vlastitu bol, a da ne osjeti sažaljenja. Ali vi kažete, ako ne budete svraćali pažnju na svoju bol, nećete se sjetiti da o njoj govorite. Što to smeta? Zaista, mi smo kao djeca. Kad ih ubode pčela, lete svojoj majci da joj kažu, samo da ih požali i da puhne na ranicu, koja je već zacijelila. Tako mi trčimo časnoj Majci da joj kažemo, da smo bili jako žalosni i da uvećamo svoju bol pričajući je u sitnice. Ne zaboravljamo ni najmanje okolnosti zbog koje bi nas mogli požaliti. Kakvih li djetinjarija! Dobro je da kažemo ako smo počinili kakvu nevjernost. Ako smo bili vjerni, treba također reći. Ali recimo kratko. Ne pretjerujmo ni jedno ni drugo, jer svojim poglavarima dugujemo iskrenost.

9. Sada vi kažete da vas muče skrupuli, ako ne ispovjedite da ste osjetili žestoku srdžbu ili koju drugu napast. To se može ispovjediti, ali ne kao predmet ispovijedi, već da se dade duhovniku uvid u svoje stanje i da se dobiju upute, kako da se vladamo. Tako postupamo kad nam nije jasno da li smo na neki način pristali. Kažete li: Optužujem se zato što sam dva dana imala jake porive srdžbe, ali nisam pristala, iznosite svoju krepost, mjesto da kažete svoje pogreške. „Ali sumnjam, da sam pogriješila.“ Treba zrelo promisliti ima li ta sumnja kakvu osnovu. Može biti da ste u toku ova dva dana popustili srdžbi nekih četvrt sata. Ako je tako, kažite posve jednostavno da ste jedno četvrt sata bili nemarni u odbijanju srdžbe, bez da dodate da je napast trajala dva dana. Ili možete i to reći ako hoćete da vas ispovjednik pouči ili da mu date uvid u svoje duševno stanje. To je dapače vrlo dobro. Međutim, kod redovite ispovijedi bolje je da ne kažete, jer bi učinili samo zato da sebi udovoljite, ako vam radi toga bude malo teško, treba podnijeti kao i one druge teškoće, na koje ne biste mogle staviti melem.

Živio Isus, Slavna Djevica i slavni sveti Josip!

U ljetu 1622.