7. razgovor

SEDMI RAZGOVOR

Tri duhovna zakona

(Propovijed Monsignora na osminu sv. Triju Kraljeva)

Sveto Pismo pripovijeda da je Jeftina kćerka izmolila od svog oca puna dva mjeseca da oplače svoje djevičanstvo u gorama, prije nego je pogube. Od tada su kćeri Izraelske oponašajući je, plakale svake godine u to vrijeme. Da je tko pitao ove djevojke zašto plaču, one bi odgovorile: Plačemo svake godine jer je Jeftina kćerka jednom plakala u ovo vrijeme.

Mi slavimo svake godine svečano i radosno blagdan sv. Triju Kraljeva i držeći se starog pobožnog običaja biramo tog dana kralja. (Ovaj je običaj vrlo raširen u Francuskoj i Savoji. Sastoji se u tome da se naprave mali kolači, a u jednog se stavi zrno graha. Tko dobije kolač sa grahom, taj je kralj. Tom se kralju iskazuje čast na razne načine. Sv. Franjo Saleški uveo je taj lijepi narodni običaj u samostan Pohođenja, a sestre su običavale dati i svecu kolač, da bi mu tako omogućile da jednom postane njihov kralj. To se ispunilo 1620. godine. Redovnička zajednica odmah je dala svecu pismenu izjavu svoje vjernosti, moleći da im dade zakone. Svetac je odgovorio na ovu molbu sljedećom „Propovijedi“ koju je održao u kapeli samostana u Annecyu.) Kad bi nas tko pitao zašto to radimo, odgovorili bismo: Dajemo oduška svojoj radosti, jer se jednom u ovaj isti dan radovala naša draga Gospa i slavna Vladarica dolasku svetih Triju Kraljeva. Oni su došli iz velike daljine da se poklone njezinu Sinu koji je na taj način bio priznat vrhovnim Kraljem i Gospodarom svijeta.

Budući da me je zapala čast da budem vaš kralj, mislio sam da vam moram dati zakone prije nego prođe Osmina, jer iza nje neću više biti kralj. Evo ih, ja vam ih donosim. Vršite ih tokom ove godine dok vam Bog ne pošalje novog kralja ili kraljicu, koji će vam opet dati nove. Misleći kakve bih vam zakone trebao dati, koji bi vam bili veoma korisni i ugodni, bacio sam pogled na današnje Evanđelje. Ono govori o krštenju Isusovu i o pojavi Duha Svetoga u slici goluba.(Mt 3, 13-17) Na toj sam se pojavi zaustavio. Razmišljao sam kako je Duh Sveti ljubav Oca i Sina, i kako vam stoga moram dati zakone, koji su sama ljubav.

1. PRVI ZAKON koji vam namjeravam dati jest ovaj: Ja hoću da se Bogu posve predam, kao što se On meni posve predaje.

O kako je ugodan i koristan ovaj prvi zakon. Sve samo za Boga i jedino za Njega raditi. Ne kažem smo za ono što se tiče vremenitoga. O tome neću govoriti ovdje gdje smo mi sami, jer se dovoljno razumije samo po sebi, nego mislim na sve ono što se tiče duhovnoga- na napredak naših duša u savršenosti. O kako bismo bili sretni kad bismo sve radili za preljubeznog Goluba, Duha svetoga! Jer bi On uzeo svu brigu za nas. I u koliko bi naše pouzdanje kojim se odmaramo u Njegovoj Providnosti bilo veće, više bi se također širila ta Njegova briga nad svim našim potrebama. I ne bi trebalo nikada sumnjati da će nam išta nedostajati jer je Njegova ljubav beskrajna prema duši koja se u Njemu odmara.

Zato je vrlo važno da napredujemo u želji koju smo sa sobom donijeli kada smo ulazili u Red, želja za redovničkom savršenošću. Ona je jedna od grana Božje ljubavi i to jedna od najviših na tom Božanskom drvetu. Ne smije se širiti preko sredstava koja su nam označena u Pravilima i Konstitucijama, ako želimo doći do one savršenosti koju smo htjeli postići i na koju smo se obvezali, ali je moramo gajiti tokom cijeloga života, da tako postignemo veliku savršenost.

Međutim, nemojmo imati druge brige, nego se zadovoljimo sa sredstvima, koja su nam propisana za usavršenje. Prepustimo svu brigu za same sebe Duhu Svetomu, jedinom ljubimcu svoje duše. On neće dozvoliti da nam išta uzmanjka od onoga što ćemo trebati da Mu se svidimo.

2. Kako je žalosno vidjeti duše, a tih je velik broj, koje težeći za savršenstvom misle da je najvažnije imati mnoštvo želja. Veoma se žure da pronađu sad ovo sredstvo, sad opet ono, da postignu savršenost. U samima sebi nisu nikad zadovoljne i mirne, jer čim imaju jednu želju, brzo nastoje stvoriti drugu. Takve osobe toliko govore o savršenosti koju žele postići, da zaboravljaju njezino najvažnije sredstvo: Biti miran i sve svoje pouzdanje baciti u Onoga koji jedini može dati da uzraste ono, što su posijale i posadile. (usp.1 Kor 3,6)

3. Sve što imamo dobra ovisi o milosti Božjoj, u koju moramo staviti sve svoje pouzdanje. Međutim, izgleda kod nekih duša koje se grozničavo žure mnogo učiniti, da se više uzdaju u svoj vlastiti rad i u množinu vježbi koje prihvaćaju. I čini im se da ne mogu nikada dosta učiniti. To je dobro samo ako je popraćeno mirom i finom pažnjom da dobro učine ono što čine i da pri svemu tome uvijek ovise o milosti Božjoj, a ne o svojim vježbama. Hoću reći, da ne očekuju plod svoga rada bez milosti Božje.

Duše koje užurbano traže svoju savršenost, zaboravile su, ili ne znaju, što je rekao Jeremija: „O, bijedni čovječe, kako se samo možeš pouzdati u svoj rad i u svoju marljivost? Ne znaš li da ti, doduše, moraš zemlju obraditi, zaorati i posijati, ali Bog je Onaj koji daje da biljke narastu. On čini da imaš dobru žetvu i povoljnu kišu zasijanoj zemlji. Ti možeš zalijevati, ali to neće ni malo vrijediti, ako Bog ne blagoslovi tvoj rad i ne da ti dobru žetvu, po svojoj čistoj milosti, a ne po tvom znoju. (usp. Jer 5,24;9,23,12,13) Dakle, ovisi potpuno o Njegovoj Božanskoj Dobroti!

Istina je, mi moramo marljivo raditi, ali Bogu pripada da dade uspjeh našem radu. Sveta Crkva o tom pjeva kod svake svetkovine svojih svetih priznavaoca: Bog je počastio njegov rad i poklonio mu bogat plod“ Time nam pokazuje kako sami od sebe ne možemo ništa bez milosti Božje. U nju moramo staviti sve svoje pouzdanje, a od samih sebe ne smijemo ništa očekivati.

Ne radimo užurbano, lijepo vas molim! Da dobro obavimo svoj posao, moramo raditi marljivo, ali posve mirno. Uspjeh ne smijemo očekivati od sama rada, već od Boga i Njegove milosti.

4. Ne brinimo se bojažljivo da li napredujemo u savršenosti i koliko smo postigli u duhovnom životu, jer se taj strah ne mili dragom Bogu i ne služi drugom već da zadovolji samoljublje - tog velikog mučitelja koji uvijek nešto hoće, a ne čini ništa. Jedno jedino djelo učinjeno u sabranosti duha vrijednije je od mnogo poslova koji su obavljeni u žurbi. Kako je sretna duša koja jednostavno, bez nemira i žurbe, vjerno upotrebljava sredstva koja su joj propisana za usavršenje. Ne traži druga sredstva, ma kako bila savršena.

Pred neko vrijeme našlo se pobožnih redovnica koje su mi rekle: „Što ćemo raditi ove godine? Prošle godine postile smo tri dana u tjednu, a isto toliko puta bičevale. Treba učiniti nešto više: prvo da se zahvalimo Bogu za prošlu godinu, kao i za to da porastemo u ljubavi Božjoj.“ „Dobro je rečeno da treba napredovati“ odgovorih ja. „Ali napredak se ne postizava kako vi mislite. Ne moramo umnažati vježbe pobožnosti, već ih moramo obavljati savršenije, tj. sve više i više se pouzdavati u svog dragog Zaručnika, a sve manje u same sebe. Prošle ste godine postile tri dana u tjednu i bičevale se tri puta. Ako budete uvijek podvostručavale svoje vježbe, ove godine ispunit ćete čitav tjedan, ali što ćete raditi slijedeće godine? Trebat ćete stvoriti devet dana u tjednu ili pak postiti dva puta na dan.“

Kako ludo rade oni koji se bave željom da budu mučeni u Indiji, a ne vrše dužnosti svoga staleža! Isto je takva varka kad se hoće više jesti, nego što se može probaviti. Nemamo dovoljno duhovne topline da dobro probavimo sve ono što prihvaćamo, pa ipak, ne želimo odložiti onaj nemir koji nastaje u duši zbog toga što hoćemo i želimo mnogo raditi. Pročitati mnogo duhovnih knjiga, a naročito kad su nove, lijepo i mnogo govoriti o duhovnim stvarima, da se potaknemo na pobožnost, tako kažemo. Dobro! Slušati mnogo propovijedi, imati česta predavanja, dvoriti bolesnike, lijepo govoriti o svemu onome što se zbiva u nama, da očitujemo težnju koju imamo da se usavršimo, a želimo se usavršiti što je prije moguće. Nije li sve to prikladno da dođemo postavljenom cilju. Jest, samo ako se vrši u okviru poslušnosti i u potpunoj ovisnosti o milosti Božjoj, tj. ako se pouzdano, ne u ove stvari, ma kako bile dobre, već u Boga koji jedini može dati uspjeh našem radu.

5. Moje drage sestre! Promotrite na trenutak život ovih velikih svetih redovnika i recite mi, kako je došao do tako velike svetosti i savršenosti jedan sv. Antun, koji je bio čašćen i od Boga i od ljudi zbog svoje velike svetosti? Da li mnogim čitanjem ili čestim Pričestima, ili množinom propovijedi koje je slušao? Nipošto! On je to postigao služeći se primjerima svetih pustinjaka, nasljedujući od jednog uzdržljivost, od drugoga molitvu, i tako je išao kao brižna pčela skupljajući kreposti slugu Božjih, da oblikuje med svetog i pobudnog života.

A je li sveti Pavao, prvi pustinjak, postigao svetost time što je čitao dobre knjige? Nije ih uopće imao. Da li se često ispovijedao, pričešćivao? Samo dva puta u životu. Je li slušao mnoga predavanja, propovijedi? Nije ih ni imao. U pustinji nije uopće vidio ni jednog čovjeka, osim sv. Antuna, koji ga je pohodio pri koncu života. Znate li što ga je posvetilo? Vjernost kojom je vršio ono što je poduzeo u početku, na što je bio pozvan. Nije gubio vrijeme na drugim stvarima.

Oni sveti redovnici koji su živjeli pod vodstvom sv. Pahomija, jesu li oni imali knjiga, propovijedi? Ne. Pouka? Imali su ih, ali rijetko. Da li su se često pričešćivali? Rijetko. Da li su se često ispovijedali? Koji puta o velikim svetkovinama. Jesu li prisustvovali mnogim svetim Misama? Nedjeljama i blagdanima, izvan toga ne. Dakle, što to znači da uzimajući tako malo duhovne hrane, koja krijepi naše duše za vječnost, bijahu ipak u duhovnom pogledu tako zdravi i snažni, da steknu kreposti, da postignu savršenost i da dođu cilju svojih težnji. A mi koji jedemo mnogo, uvijek smo tako mršavi...tj. slabi i mlitavi u nastojanju oko onoga što poduzmemo, a kada nam ponestane duhovne utjehe, izgleda da više nemamo radosti i snage za službu Božju. Dakle, moramo nasljedovati ove svete redovnike vršeći svoju dužnost, tj. ono što Bog od nas traži po našem svetom zvanju, i to revno i ponizno. Mislimo samo na ovo što Bog od nas traži, i nemojmo sebi umišljati da bismo mogli naći bolje sredstvo za svoje usavršenje, od ovoga.

6. Mogle biste mi prigovoriti: „Vi kažete revno. Ali što ću kad nemam revnosti?“ Ne morate imati osjetnu revnost, jer nju daje Bog kome hoće, i nije u našoj vlasti da je imamo kad nam se svidi. Isto vrijedi i za izraz ponizno. Tu se ne smijemo ispričavati i reći: „Ne posjedujem krepost poniznosti i nije u mojoj moći da je imam“, jer Duh Sveti, koji je sama Dobrota, daje tu krepost onome koji za nju moli. Ovdje ne govorim o osjećaju poniznosti i vlastite neznatnosti, već o onoj poniznosti po kojoj spoznajemo i volimo vlastitu niskost, jer to je prava poniznost.

Nikada se nije toliko učilo kao danas. Oni veliki sveci: Augustin, Grgur, Hilarije, koje danas slavimo, nisu toliko učili, a nisu imali ni vremena, jer su pisali tolike knjige, propovijedali i vršili sve ono što je spadalo na njihovu dužnost. Ali oni su se tako silno pouzdavali u Gospodina i Njegovu milost, a u same sebe imali su tako veliko nepouzdanje, na svoj rad nisu uopće računali. Sva ona velika djela koja su izveli plod su čistoga pouzdanja u Boga i Njegovu svemoć. Govorili su: Ti si, Gospodine,

koji činiš da radimo i za koga radimo. Ti ćeš blagosloviti naš znoj i dati dobru žetvu. Tako su njihove knjige, njihove propovijedi donosile čudesnih plodova. A mi koji se uzdamo u svoje lijepe riječi, u vještinu svoga govora, u svoje znanje, sav nam se trud raspršuje kao dim i nema drugoga ploda osim taštine.

Da zaključim, ponavljam ukratko prvi zakon: Moramo se posve predati Bogu, sve za Njega samoga raditi, svu brigu za sebe prepustiti Njemu, koji se za nas neusporedivo brine. Što se dublje i savršenije budemo u Njega uzdali, to ćemo očitije osjetiti vodstvo Njegove providnosti.

II.

Mislio sam vam kao DRUGI ZAKON dati riječi: „Što mi se više oduzima, to ja više dajem.“

Da to bolje razumijete, dajem vam za primjer Joba. Taj veliki sluga Božji kojega je sam Bog pohvalio nije se dao nadvladati ni jednom žalošću koja ga je snašla. Što nije sve radio u svom prvom blagostanju? Koliko li je dobrih djela učinio? Sam ih ovako nabraja: „Bijah noga hromima, tj. dao sam ih nositi ili sam ih stavljao na svoga magarca, ili na svoju devu. Bijah oko slijepome dajući mu vodiča. Bijah konačno snabdjevač gladnih i utočište svih ožalošćenih. (usp. Job 29;15-16) Sada ga pogledajte bačena u krajnje siromaštvo. Ne tuži se na Boga koji mu je uzeo sredstva što ih je imao, i kojima je činio toliko dobrih djela, već je spremno primio kušnju koju je Gospodin pripustio na njega. Time je učinio više nego svim velikim djelima ljubavi u vrijeme blagostanja. Samim ovim činom strpljivosti postao je ugodniji Bogu, jer je za taj jedan čin trebalo imati jaču i plemenitiju ljubav, nego što je trebao za sve one koje je učinio u cijelom svom životu.

Dakle, moramo i mi tako isto raditi, ako nam Božanski Učitelj oduzme sredstva kojima bismo izveli svoje želje, ma kako ta sredstva bila dobra, i da se nikada na Nj ne tužimo i ne jadikujemo, kao da nam čini kakvu veliku nepravdu. Naprotiv, moramo nastojati da podvostručimo, ne svoje želje i vježbe, već savršenost kojom ih obavljamo. Na ovaj način možemo zaslužiti više jednim samim činom, nego što bismo mogle sa stotinu drugih, koje vršimo po vlastitoj želji i sklonosti.

Od svoga križa daje nam dragi Spasitelj samo mali dio, ali naš križ koji nam polaže na ramena, moramo nositi potpuno. Nažalost, mi baš to ne činimo, jer kad nas Njegova Dobrota liši utjehe koju nam je običavao dati u našim vježbama, izgleda kao da je sve izgubljeno, i da nam oduzima sposobnost da izvedemo što smo poduzeli.

Pogledajte takvu dušu kako za vrijeme utjehe revno ostaje kod svojih vježbi. I što sve ona ne radi? Njezina su djela ljubavi tako mnogobrojna! Njezina se „čednost“ pokazuje „pred svim ljudima“ (Fil 4,5) i saziđije ih. Svi, koji je vide ili poznaju, dive joj se. Ona kaže: „Mrtvenje me nije ništa stajalo u ovo vrijeme, već mi je to bila utjeha. Poslušnost mi je bila veselje. Tek što sam čula prvi znak zvona, odmah sam ustala. Nisam propuštala ni jednu vježbu kreposti i sve sam to vršila velikim mirom i spokojnošću. Ali sada, kad svega toga nemam i kad sam obično u suši za vrijeme molitve, nemam ni malo hrabrosti. Čini mi se da za rad na vlastitom usavršavanju nemam više onog žara koji sam običavala imati u svojim vježbama. Ukratko: kod mene se nastanio mraz i studen.“ O, ja to vjerujem! Pogledajte, molim vas, ovu jadnu dušu, kako jadikuje zbog svoje nevolje. Njezino se nezadovoljstvo pokazuje i na samom licu. Drži se namrgođeno, zamišljeno, tužno i tako zbunjeno, da je to prava žalost. Čovjek je prisiljen da joj kaže: „Ma, što je to s vama?“- „Ah, što je? Tako sam jadna. Ništa ma ne može zadovoljiti! Sve mi je odvratno! Sva sam smetena!“- Ali kako smetena? Ima naime dvije vrste smetenosti: jedna vodi poniznosti i životu, druga baca u očaj i prema tome u smrt. „Ja vas uvjeravam“ kaže ona: „da sam smetena u tolikoj mjeri, da skoro gubim srčanost, da nastavim težiti za savršenstvom.“ O Bože moj, koje li slabosti! Nema utjehe, pa nema ni odvažnosti. Ne smije se tako raditi, nego: što nas Bog više lišava utjehe, više moramo raditi da Mu posvjedočimo svoju vjernost. Jedan jedini čin vjernosti u duhovnoj suši vrijedi više nego mnogo onih koje učinimo s velikom duhovnom nasladom, jer kao što sam već rekao govoreći o Jobu, takav čin se vrši s jačom ljubavlju, iako nije tako nježan i tako ugodan.

III.

Za TREĆI ZAKON želim, drage sestre, da vjerno vježbate svetu uravnoteženost duha-ravnodušnost. Ne kažem da vaša raspoloženja i sklonosti moraju uvijek biti jednaki, već kažem uravnoteženost duha- ravnodušnost. Jer niti kažem, niti želim, da se ne obazirete na dosađivanje nižeg dijela svoje duše, koji prouzrokuje nemir, mušičavost, kada viši dio ne vrši svoju dužnost, tj. kad ne gospodari nad nižim, kada ne stražari da otkrije svoje neprijatelje, kako kaže „Duhovni boj“. Tu se naime kaže da treba raditi tako da viši dio duše bude odmah obaviješten o pokretima i napadima što mu nanosi niži dio duše, koji se služi našim osjetima, sklonostima i strastima, da s višim dijelom ratuje i da ga podvrgne svojim zakonima. Već kažem da moramo ostati uvijek stalni i odlučni u najvišem dijelu svoga duha da bismo tako vježbali kreposti koje traži naš stalež, i ostali neprekidno ravnodušni prema protivnim stvarima, kao i povoljnim, u bezutješnosti kao i u utjesi, i konačno u suši kao i u obilju slasti.

Job, o kojem smo već govorili, daje nam i ovdje promjer, jer je jednako blagoslivljao Gospodina u kušnjama, kao i u utjehama. Što je govorio dok mu je Bog umnažao dobra, davao djecu i konačno mu slao sve što se samo može zaželjeti u ovom životu? Što drugo, ako ne: Ime Gospodnje bilo blagoslovljeno! To je bila njegova pjesma ljubavi koju je pjevao u svakoj zgodi. Gledajte ga bačena u preveliku bol. Što radi? On kaže: Primili smo dobra iz ruke Gospodnje, zašto da ne primimo i zla? (Job 2,10) Gospodin mi je dao djece i dobara, Gospodin mi ih uzeo, neka bude blagoslovljeno Njegovo sveto Ime. Uvijek: Ime Gospodnje bilo blagoslovljeno! O kako je Bog ljubio ovu svetu dušu, čistu i punu ljubavi.

Moje drage sestre, i mi moramo tako primati u svim zgodama dobro i zlo, utjehu i žalost iz ruke Gospodnje, govoreći: Ime Gospodnje bilo blagoslovljeno!, i to uvijek jednakim raspoloženjem. Ako postignemo ovu sreću, živjet ćemo uvijek u velikom miru u svim prilikama. Ne budimo kao oni koji plaču kad im se oduzme utjeha, a kad im se vrati, samo pjevaju. U tome sliče majmunima, koji su tužni kad je vrijeme kišovito i oblačno, a kad je lijepo vrijeme, ne prestaju skakati i prebacivati se.

Evo, dakle, tri zakona, koja vam dajem kao vaš kralj, i koji međutim, jer su sama ljubav, ne obvezuju nego po ljubavi. Dakle, ljubav prema dragom Spasitelju potaknut će nas, da ih slijedimo i obdržavamo, da bismo mogli reći poput svete Zaručnice u Pjesmi nad pjesmama: Moj dragi je sav moj, a ja sam sva Njegova. Sve što radim, radim samo zato da Mu se svidim. Njegovo se srce uvijek okreće prema meni u nježnoj brizi, kao što se moje srce okreće prema Njemu u bezgraničnom pouzdanju.

Učinimo li sve za svoga ljubljenog Zaručnika u ovom životu, On će se pobrinuti da nas obdari vječnom slavom za nagradu našeg pouzdanja. I tamo ćemo vidjeti sreću onih koji su se dali posve jednostavno na svoj posao, predajući se potpuno u ruke Božanske Dobrote, za koju su jedino radili, napustivši svu suvišnu i nemirnu brigu, koju redovito imamo za same sebe i za svoje usavršenje. Njihov rad bit će uskoro ispunjen mirom i pokojem koji se ne da izreći, jer će se odmarati zauvijek u društvu svoga ljubljenog Zaručnika.

Sreća onih koje budu sačuvale uravnoteženost duha- ravnodušnost- biti će velika. Kada im je Gospodin oduzeo utjehu, ostale su podložne Njegovoj volji, i zato će Ga tim više hvaliti i slaviti u nebu, što su se ovdje poniznije podlagale, kad ih je lišavao utjeha koje su mogle željeti u svojim pobožnim vježbama. One su te vježbe vjerno vršile usprkos odvratnosti, hladnoći i suši. Da zaključimo svoj govor, ponavljam: utoliko ćemo veselije gore u nebu pjevati veoma ugodnu pjesmu: «Blagoslovljen budi Bog!», i to u vječnoj utjesi, što je budemo srčanije pjevali za vrijeme bezutješnosti, klonulosti i odvratnosti u ovom smrtnom i prolaznom životu. Zato čuvajmo s velikom brigom tu uravnoteženost duha, koja tako godi duši. Amen.