Propovjed kardinala Franje Kuharića

Detalji

Kategorija: pisma Redu

Objavljeno Srijeda, 25 Srpanj 2012 12:26

Napisao/la Super User

Hitovi: 7605

Propovijed uzoritog g. kardinala Franje Kuharića u kapeli 
Corpus Domini na Tijelovo, 14. 06. 2001. sv. Misa u 9. 30 h

Draga braćo svećenici, drage sestre, braćo i sestre u Isusu Kristu. Prvo čitanje iz Starog zavjeta koje smo čuli; kako je svećenik Boga Svevišnjega – Melkisedek dočekao Abrahama sa kruhom i vinom i izrekao mu svoj blagoslov.

Ista je nazočnost u Euharistiji. U evanđelju smo čuli kako je Isus umnožio kruh s pet hljebova i dvije ribice i nahranio mnoštvo da je još preostalo dvanaest košara. I to je navještaj o Euharistiji. Hrana duše kojom će Isus Krist obdariti svoju Crkvu za cijelo vrijeme povijesti sve do svršetka svijeta i nikada neće usahnuti taj izvor života i nikada neće prestati ta prisutnost živa i stvarna u Euharistiji. Drugo čitanje sv. Pavla koji je Isusa smatrao huliteljem, progonio je Isusa Krista i mislio da ne može on biti običan Spasitelj da je raspet na križu. Pa eto slušamo ga kako govori ili piše Korinćanima: «Što od Gospodina primih, to i vama predadoh.» Govori o ustanovi Euharistije. Kad Isus pretvara kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv govoreći, uzmite i jedite, uzmite i pijte, ovo je krv novoga saveza.
Jedan radnik, naš vjernik, izgubio je oči na radnom mjestu i upriličio je intervju s novinarom jednog katoličkog lista koji ga je upitao: «Vi ste jedan dio života vidjeli, što znači vid čovjeku?» Odgovara: «Vid puno znači, čovjek vidi svijet oko sebe, međutim, daleko je važniji nutarnji vid vjere. Gledati očima vjere je drugačije. Bez njih bi izgledalo sve tamno i besmisleno.» Onda ga pita novinar: «Što biste poručili hendikepiranim osobama?» «Svim hendikepiranim osobama poručujem da budu strpljivi u svojim patnjama, da izgrađuju ljubav i poštovanje prema čovjeku, da neprestano drže vezu s Bogom što je najvažnije u životu i to je najveća radost. Život je ovaj kratak i prolazan, njegove patnje i radosti su kratkotrajne. Jedina prava radost je u Bogu kojem ćemo jednom doći u nebo. Dakle, oči vjere, oči duše, oči srca, to su darovi Božji.»
Čitali smo u 6. glavi Iv. Evanđelja govor kojim Isus naviješta Euharistiju, svoju žrtvu, svoju žrtvu, svoju prisutnost kao hranu duše za život vječni, pa je rekao: «Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha...» Na te riječi mnogi slušatelji u sinagogi kafarnaumskoj sablaznili su se. Mjerili su Božju svemoć svojim malim ljudskim razumom. Mjerili su Božju ljubav svojim malim ljudskim srcem. I počeli odlaziti i govoriti da je to tvrd govor, tko to može razumjeti? Isus se okrenuo i svojim apostolima pa je i njih upitao: «Da ne kanite i vi otići?» Drugim riječima, ako ne vjerujete, ako nemate povjerenja u moju svemoguću ljubav, božansku svemoć i vi možete otići. Na to mu Petar govori: «Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. Mi vjerujemo i znamo, Ti si svetac Božji.» Duh Sveti, duh ljubavi Oca i Sina i dar Oca i Sina, dariva nama oči vjere, vid vjere, oči srca da vjerujemo ljubavi. Sv. Ivan apostol, napisao je u svojoj poslanici: »... a mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.» Komu mi to vjerujemo? Vjerujemo ljubavi samoga Boga, ljubavi koja je usmjerena prema nama. I mi smo osvijetljeni tom ljubavlju i mali čovjek stvoren da bude baštinik Kraljevstva nebeskog. Ta ljubav je dokazana najvećim činom žrtve, dokazana je križem. Isus se dragovoljno predao u ruke griješnika da ga izruče i razapnu, da mu se narugaju i da ga popljuju, a On moli: «Oče, oprosti im... « Dakle, mi vjerujemo ljubavi kad se klanjamo Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. To se čudo događa svaki dan, možemo reći, svakog trenutka od istoka do zapada kad god se slavi Euharistijsko slavlje, kad god svećenik za to ovlašten i sakramentom svetog Reda pomazan slavi Misu, on izgovara Isusove riječi: Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje, ovo je moja krv koja se za vas prolijeva, krv Novoga Saveza koja se za vas prolijeva. Zato se u sv. Misi događa ta ljubav. Bez ljubavi, čovjek ne može biti čovjek, a izvor ljubavi je Bog jer je On sama ljubav. I ta se ljubav zapečatila krvlju križa. Neizmjerni Stvoritelj vidljivih i nevidljivih bića kao da u središtu svoje pažnje ima čovjeka. Za nj je postao čovjek rođen od Bl. Djevice Marije, za nj je proživio jedan ljudski život drvodjelje u Nazaretskoj kući.

Za čovjeka je prolazio gradovima i selima za vrijeme svog javnog života da mu navijesti Evanđelje, Radosnu vijest spasenja. Za čovjeka je činio razna djela ozdravljenja od raznih bolesti, iscjeljenja od đavolskih opsjednuća, za čovjeka je pošao na križ, za čovjeka je uskrsnuo. I uskrsnuli Isus je jamstvo našeg uskrsnuća. Zato smo pred svetohraništem, jer Njegova prisutnost je trajna, ne samo u misi nego dokle god traju prilike kruha i vina posvećene, pretvorene u Njegovo Tijelo i Krv, On je prisutan u našem Svetohraništu. Zato je bila velika ideja i nakana blagopokojnog bl. Alojzija Stepinca i pomoćnog biskupa Josipa Lacha da se u Zagrebu sagradi jedna kapela, makar i malena, makar i udaljena od središta grada u kojoj se stalno bude zahvaljivalo, klanjalo i izražavalo ljubav za Kristovu euharistijsku prisutnost. On je hrana života, On je hrana jakosti, On je hrana hrabrosti. Staljinova kći Svjetlana, znamo u kakvim je okolnostima rasla. Otac joj je bio možemo kazati, najveći progonitelj Isusa Krista, Crkve. A ona odgojena u toj praznini nevjerja, bezboštva ipak nije izgubila smisao za velika pitanja. Baš te okolnosti u kojima je živjela budile su u njoj pitanja zašto, što se to događa, što je to život, koji mu je smisao? Odgovor je našla konačno u katoličkoj Crkvi. Ušla je u katoličku Crkvu i evo što je izjavila: «Sada se osjećam posve drugačije otkako prisustvujem svakodnevno svetoj Misi. Euharistija postaje za mene život i put, sakrament pomirenja s Bogom kojega vrijeđamo, zanemarujemo i izdajemo svakog dana, osjećaj žalosti; sve to pridonosi da ga primamo učestalo. Kardinal Newman, anglikanac visokog položaja, studijem povijesti Crkve, zaključio je da je Crkva ona koju je osnovao Isus Krist, a ne preljubnik i ubojica kralj. Tada je odlučio poći u katoličku Crkvu. Neki su mu govorili, izgubit ćeš položaj, izgubit ćeš dohotke, a on je rekao: «Što je šaka zlata za jednu svetu Pričest?» Svi sveci Crkve, kroz povijest živjeli su od Euharistije. Bili su euharistijske duše. Nema nijednoga koji bi rastao u svetosti da se nije hranio Euharistijom. Toliki očevi i majke u povijesti Crkve, čestiti, velikodušni, životvorci, odgojitelji Božje djece, svi su oni živjeli tu mudrost od Euharistije. I danas u ovakvom svijetu kakvom živimo, kad su pogažene i zanijekane sve duhovne vrijednosti; kad je materijalizam jedina mudrost svijeta, trka za bogatstvom, za užicima i danas u takvom svijetu ima svetih, ima svetih očeva, ima svetih i velikodušnih majki, ima svetih mladića i djevojaka, ali sve oni to mogu biti što se hrane Euharistijom. Danas se mnogo govori o radijaciji, o izvorima radijacije koja uzrokuje razna oboljenja, ali postoji jedna milosna radijacija, milosno zračenje, a to je Isus Krist u Euharistiji. To je radijacija milosti, radijacija ljubavi, radijacija života, radijacija zdravlja duše, često i tijela. Isus Krist, živo ognjište i živo žarište Božje u našoj sredini, u našoj povijesti do svršetka svijeta. Tako će to biti do svršetka svijeta i svi progonitelji Crkve, neprijatelji Božji htjeli su ugasiti baš to ognjište i ti žarište ljubavi. Zato su strogo branili Misu. U Mexicu, neke 20., 30. godine, svećenik koji je tajno slavio Misu ako je bio otkriven, suđen je na smrt. Naši svećenici u Staroj Gradiški poslije 2. svjetskog rata, stotine njih, bili su sretni kad su nabavili tajnim putem hostije i grožđe od kojeg su pravili vino za Euharistiju, bili su sretni kad su mogli slaviti svetu Misu.

Ovih dana sam pročitao životopis sluge Božjega Josipa Slipya, grkokatoličkog nadbiskupa koji je 18 godina proveo u Sibirskim logorima. Kako je bio sretan kad je uspio dobiti kruh i vino da slavi Misu. Bog je prisutan u svim okolnostima ljudskog djelovanja. Isus Krist – Spasitelj, jedini Spasitelj; Isus Krist dar Očev da bi nam po Njemu bio Otac darovan. Isus Krist, dar Oca i Isus Krist dar Duha Svetoga s Ocem da bi nam darovao Duha Svetoga. I tako mi sv. Pričešću ulazimo u zajedništvo životvornog Oca i Sina i Duha Svetoga jer to će biti naše nebo. Stoga na neki način, Euharistija je participacija neba, samo onda nećemo gledati očima tijela ni očima vjere nego gledanjem te uzvišene ljepote, svetosti, ljubavi, vjere. Zato je žalosno, vrlo žalosno da mnogi kršteni koji se smatraju kršćanima i hoće da njihovo tijelo na počivalište, na uskrsnuće života prati svećenik, uopće ne misle da s Isusom prijeđu u vječnost. 40% Zagrepčana umire bez svetih sakramenata, bez ispovijedi, bez bolesničkog pomazanja, bez sv. Pričesti, bez Isusa.

Kršćanstvo nisu samo neki običaji od kojih zadržimo samo neke običaje pa i običaj krštenja, pa običaj potvrde pa običaj crkvenog sprovoda. Sakramenti nisu običaji. Sakramenti su dar Božji, djelo Božje, događaj Božji u našoj duši. Zato, ako je Isus htio živjeti s nama u Euharistiji kroz cijeli život i kroz cijelu povijest, kako onda ne bismo željeli da i mi s Njime živimo i da mi s Njime prijeđemo iz ove prolaznosti u neprolazni život. Kome ćemo ići kad Ti imaš riječi vječnoga života? Kakvom se pobožnošću pričešćivala Bl. Djevica Marija? Kakvom pobožnošću su primali Euharistiju apostoli, mučenici, sveci, svetice, nebrojeni dobri i pravedni, vjerni kršćani jer su vjerovali u Euharistiju. Znate, kad pokleknemo pred Svetohranište, onda kažemo Isusu: zahvaljujem Ti, vjerujem, vjerujem Tvojoj ljubavi, blagoslovi me. Kao što je onaj seljak, čitamo u životopisu sv. Ivana Arškog, dolazio u crkvu i samo sjedio u klupi. Onda ga pitao sv. Ivan Vianney: «Što radiš, što govoriš Isusu?» On je odgovorio: «Sunčam se, grijem se na toj prisutnosti Božje topline i Božje blizine.»

Tako, dragi štovatelji Euharistije, vi se ne klanjate samo u svoje ime, s vama se klanja cijela Crkva. Kad jedan vjernik adorira pred Presvetim, on u sebi donosi cijelu Crkvu na koljena pred Isusom. I kad se pričešćujemo, mi u njemu primamo cijelu Crkvu, mi u Njemu primamo svakog čovjeka, zato pričesnik je čovjek koji u Božjoj školi ljubavi primi za dobro svakog čovjeka, čini dobro svakom čovjeku zato ni kapljica mržnje nema mjesta u njegovom srcu. Mržnja i ljubav se isključuju kao tama i svjetlo. Tako, Isus nas odgaja za tu ljubav, najveću ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Zato pravi euharistijski štovatelji i klanjaoci i pričesnici uvijek će paziti na svoju savjest da ne povrijede ljubav prema bližnjemu, da ne povrijede ljubav prema Bogu jer On je ljubav, izvor ljubavi. Pa neka nam Presveta Djevica Marija bude učiteljica te vjere, te pobožnosti, da je uzmemo za učiteljicu klanjanja, zahvalnosti, ljubavi, da rečemo sa svetim Tomom Akvinskim: Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod Prilikama tim se sakrivaš. Amen.

• < Prethodno
• Slijedeće >