Karizma i duh Reda

Mi sestre Marijina Pohoda živimo duhovnost susreta, koji je ukorijenjen u biblijskome susretu između Marije i Elizabete (Lk 1, 39-56). Želimo odgovoriti na otupljenost, zatvorenost i samoću našega vremena. Prije svega taj odgovor crpimo iz našega susreta s Bogom, koji je naše središte i izvor.
Ime „Naše drage Gospe od Pohoda“ koje su oboje svetaca izabrali za utemeljenje svoje Kongregacije, izražava program: sestre trebaju pomagati bolesnima, siromasima i potrebitima, koje će posjećivati u njihovim stanovima i ublažavati njihove tjelesne i duševne patnje. Pretočeno u jezik našega doba, oboje utemeljitelja nisu namjeravali drugo doli unapređivati apostolsko djelovanje žena u svijetu. Mogli bismo reći da je to bila njihova „moderna“ nakana. Snagu za svoj teški zadatak sestre su trebale crpsti iz unutarnje povezanosti s Bogom. Stoga su sveta Ivana Franciska de Chantal i sveti Franjo Saleški najveću vrijednost polagali na unutarnji kontemplativni život i to nisu promatrali kao zapreku za vanjska djela ljubavi.
Živjeti duhovnost svetoga Franje Saleškoga znači živjeti u nazočnosti dobroga Boga u svemu što činim i zračiti ljubaznošću, privlačnošću, srdačnošću te pozitivnim stavom tako da ljudi s kojima se susrećem ne stječu dojam da mi je življenje u Božjoj nazočnosti teret ili me čini bolesnim i depresivnim. Naprotiv, to mi življenje u Božjoj nazočnosti dariva život u izobilju i to u ovome životu kao i u životu nakon smrti.
Bog traži rijetko od čovjeka velika dostignuća, ali male prilike da Bogu služimo, svakodnevno nam se pružaju. Za te male prilike potrebne su nam male kreposti: poniznost, blagost, sveta ravnodušnost, srdačnost, strpljivost, pažljivost, podnošenje naših i tuđih pogrješaka, ljubaznost, spremnost pomoći drugome, krotkost, skromnost, iskrenost, povjerenje itd.

Kćeri molitve

U prvom poglavlju Konstitucija  naš sveti Utemeljitelj nam u malo riječi kaže razlog utemeljenja. Nema još preciznu ideju što će iz te Kongregacije nastati. No ono bitno je već bilo određeno: Darovati Bogu kćeri molitve, i to nutarnje molitve tako da budu dostojne klanjati se Bogu u duhu i istini.

U monastiškoj je tradiciji  (binom) binomska veličina ora et labora  stoljećima bila očuvana. I  sestrama Pohoda Marijina su molitva i rad bili uvijek motor, pokretačka snaga svakodnevnog života. Naše sadašnje društvo ima još uvijek poštovanje prema radu, no prema molitvi više nema poštovanja. Prije se u obitelji još molilo: Anđeosko pozdravljenje, krunica, molitva prije objeda itd. Danas se ljudi tako žure da više nemaju vremena misliti na Boga. Franjo Saleški je u Uvodu u pobožni život ljudima u svijetu govorio o molitvi. No prije svega u Raspravi o Božjoj ljubavi nalazimo njegovu uputu: O djelotvornosti svete ljubavi u molitvi, i o sjedinjenu duše s njenim Bogom, koje se ostvaruje po molitvi.

Poniznost

Pohođenje ima u sebi nešto mistično, utemeljeno bez neke izrazite karakteristike, što bi moglo zasjati u očima svijeta. U zakonima koji su sv. Utemeljitelji dali, kao i u njihovoj ostaloj pismenoj ostavštini najviše se ističe poniznost. "Sv. poniznost, kaže sv. Franjo Saleški, tako je potrebna redovničkom staležu, ali na poseban način kćerima Pohođenja, koje imaju posebnu karizmu vježbati se u ovoj kreposti." A u Konstitucijama iz 1622, podvlači: "Poniznost je sinteza sve redovničke discipline, temelj duhovne izgradnje i istinski karakter i upečatljivi znak sinova Božjih. Zato će sestre imati posebni zadatak vježbati se u ovoj kreposti, čineći sve u duhu duboke, iskrene i jednostavne poniznosti. Duh poniznosti je u tome da volimo biti u poniženju. (Ent.IV) Neka dakle primaju "prezir kao stvar, koja vrlo dobro pristaje njihovoj neznatnosti i kao dragocjeni zalog ljubavi Božje prema njima, jer Bog rado gleda što je prezreno, a prihvaćena niskost uvijek mu je vrlo ugodna." (D. XV) U obnovljenim Konstitucijama objelodanjenim 1979. čita se: "U međusobnim odnosima sestre su ponizne, blage, srdačne i jednostavne". I dalje: "Ako se dogodi da koja sestra kaže drugoj samo jednu riječ koja se protivi poniznosti, molit će ju zbog toga za oproštenje a isto će tako sestra primiti oproštenje." Inače sv. Franjo ističe da su najbolje prilike u kojima se očituje naša poniznost i koje su Bogu najdraže, upravo one koje dolaze što slučajem ili radi našeg položaja a ne one koje smo same birale. "Kongregacija ne namjerava nego othraniti ponizne duše" S ovom frazom urezuje sv. Utemeljitelj sve svoje misli, na koje potpuno odgovara vrući poziv Majke de Chantal svojim kćerima svih vremena i svakog mjesta: "Budite malene, ljubite biti nepoznate i prezrene, budite poslušne, popustljive, blage...Sjetite se da je ustanovivši vas u svojoj Crkvi, Bog htio imati najponiznije i najmanje kćeri."

Malenost

Malenost je druga značajka duhovnosti sestara Pohođenja. Ali malenost je u isto vrijeme i jakost. Ona se očituje u mirnom tonu govora, držanja, u svakoj aktivnosti, misli i nutarnjeg raspoloženja. Biti malen - znači biti zadnji, slušati, služiti i biti ovisan; ne dizati nikada glasa u rekreaciji; ne davati savjeta, osim ako smo pitane, a kad smo pitane dati ih u diskreciji i s poštovanjem. Biti malen znači imati u vlastitim riječima i u čitavom izgledu djevičansku opreznost. Malenost je ukras Kristovih zaručnica. U malenosti se skriva - veličina, u poniznosti - snaga, u skrivenosti - svjetlo. Duh Sveti je televizor malenih duša, učit će od njega, u tišini srca božanske lekcije ljubavi. Malenost - o, kako ju je ljubio Isus! Djetešce je došlo među nas. Za sve vjekove ostalo je u malenoj bijeloj hostiji. Tako se pokazuje našim očima, očima čitavog svijeta. Gledajmo Ga, kontemplirajmo Ga i nasljedujmo Ga! Sveci posljednjih vremena bit će najmanji! Malenost, poniznost, poništenje - eto to pripada Pohođenju. Majka de Chantal kaže: "Nije dosta biti malen pred Bogom, nego treba biti ništa; to je temelj na kojem On gradi..." Malenost sestre Pohođenja jest življeno Evanđelje: Lk 9,48; Mk 10, 14-15; Mk 4, 31-32.

"Leonija" - potpuna Terezija

Osobito je svjedočanstvo, među tolikim, koje nam pruža s. Francoise-Thérese (Leonia), sestra "skrivena" u sjeni sv. Terezije od Djeteta Isusa. Na veliku svetkovinu Reda Pohođenja, 2. srpnja 1900. Leonija Martin, izgovarajući svoje vječne zavjete, postaje sr. Francoise-ThérŐse, sestra Pohođenja samostana u Caenu. Bila je obasjana i "preobražena" ispod krune bijelih ruža poslanih iz Karmela u Lisieuxu. Osvanuo je također i za nju "njezin dan". Konačno je našla svoje mjesto u Redu Pohođenja. Zauvijek! Više od 40 godina proživjela je život ponizan, skrovit i radostan, izvršavajući savršeno i s ljubavlju malene stvari. Iz godine u godinu bile su joj dodijeljene sve dužnosti u zajednici. Nikada nije bila odgovorna ni za jednu od njih jer je uvijek bila samo pomoćnica. No, ona je sretna i zadovoljna što je mogla biti iza svojih sestara. Želi da poniznost bude njezin habit. Upila je u sebe riječi Male Terezije i piše Majci Agnezi: "Doživljavam se kao neki "magarčić" u samostanu. Kolika odricanja, male žrtvice koje samo Isus poznaje! Koliko duša mogu spasiti sa ovim malim "ništicama", koje su moj ponizni urod, malen kao ja."

Blagost i jakost

Blagost u odnosu na sebe i bližnje je izraz dara jakosti, dara Duha Svetoga. Jakost, kao i svaka druga krepost, ima za cilj živjeti istinskiju ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ona nosi po poniznosti a stoga i po blagosti u praksu ljubav. Ljubav prema bližnjemu mora u Pohođenju na poseban način nositi značaj krotkosti. "Gdje je manje strogosti za tijelo, treba biti više krotkosti srca." Krotkosti nisu protivne samo svaka gorčina u riječima i postupku, nego i svaka strogost u sudu, svaka mjera oštrine u bilo kojoj stvari, svaka suviše prirodna i neumjerena gorljivost u postizavanju jednog cilja, svaka gorkost u prihvaćanju Božjih odredaba. Organizacija unutar samostana je takva da se neprestano pružaju prigode za susretljivost, krotko podnošenje i odricanje u korist bližnjega. Ako samostan prima jake i zdrave osobe, on to čini zato da bi one služile nemoćnima, za koje je Kongregacija naročito ustanovljena. Sv. Franjo Saleški dobro zna iz iskustva da je istinska blagost plod duge borbe. Osobito se korisno možemo vježbati u blagosti kad je vršimo sami prema sebi, kad se ne ljutimo na se ni na svoje nesavršenosti. Ova ljutina, srditost i gnjev na sebe smjera samo na oholost a potječe iz samoljublja, koje se uznemiruje videći se nesavršenim.

Ljubav

Pohođenje je rođeno iz ljubavi. "Umirući Spasitelj nas je rodio kroz otvor svoga probodenog Srca", govorio je Franjo. Ljubav je atmosfera Pohođenja, reklo bi se posebna karizma. Ljubav je u tome da ljubimo Boga što se očituje po ljubavi prema sestrama. Zatim vjernost u najmanjim stvarima. Svetost je zgrada satkana od sitnih zrnaca pijeska, od mnoštva kapljica vode a to znači: jedan suzbijeni pogled, ne izgovorena riječ, pobijeđeno neko lagano naravno uzbuđenje, podnošenje dosade blago i s ljubavlju, lišavanje nekorisnih udobnosti, nadjačana odvratnost itd. Upravo vjernost ovim "ništicama" u srcu sestre Pohođenja širi božanske zrake ljubavi. Poniznost i ljubav - to su dva krila kojima kćeri Marijine moraju stići, uvjerava Utemeljitelj, k savršenstvu božanske ljubavi. Sestre Pohođenja bile su živo tumačenje "Uvoda u pobožni život" i "Rasprave o Božjoj ljubavi" - remek djela sv. Franje Saleškoga.