Živjeti poslušnost u Duhu Svetom kao Djevica Marija u misteriju Pohoda
Dolazak Pape Benedikta XVI u samostan Mater Ecclesia
Dolazak Pape Benedikta XVI u samostan Mater Ecclesia u kojem mole i žive redovnice Pohoda Marijina tokom tri godine
Drage majke i drage sestre!
Znamo da ovdje predstavljamo svaku sestru od Pohoda Marijina. To želimo pokazati i našem Svetom Ocu, jer se uistinu osjećamo “Kćeri Pohođenja” poslane u ime Pohoda.
Osjećamo podršku cijelog našeg Reda, jer se osjećamo jedno, nošene na rukama Kristovog Namjesnika. Pomozite nam zahvaliti Bogu za tu milost. Iskustvo zajedničkog života je nezaboravno. Složna smo i vesela zajednica, smatramo to posebnim Božjim blagoslovom. Osjećamo da smo dar jedna drugoj i da svaka svojim ljudskim i duhovnim sposobnostima doprinosi napretku zajednice. Jedno smo srce i jedna duša. Svjesne smo da je to nezasluženi Božji dar, taj prekrasni cvijet koji je izniknuo a da ga mi nismo ni posadile ni njegovale. Sada je na nama da ne dopustimo da korov uguši taj cvijet, nego da raste i donese plod.
Kako slijedi pismo ne želimo duljiti više. Hvala svima za pomoć.
Grli Vas u Isusu i Mariji Vaša ponizn
Sestra Marija Begoña Sancho vsm
Vrijeme se ispunilo
Svanula je, toliko žuđena zora, zora dana 14. prosinca 2010.
Budilica je pozvonila u 5, 10. Bile smo kao „nove“ s lijepo ispeglanim habitima, uglancanim cipelama i svečanim koprenama. Nedjelju prije toga Gospodin nam je iskazao svoju nježnost poslavši nam ispovjednika nešto prije uobičajenog datuma tako smo očistile i naše duše u sakramentu pomirenja…Dotjerale smo se tako i izvana i iznutra da bismo sjajile svečanom radošću. Doručkovale smo u kuhinji, na nogama, jer smo u blagovaonici stavile bijele lanene stolnjake eventualno ako bi sveti otac htio pogledati blagovaonicu budući da se blagovaonica nalazi točno kod ulaznih vrata. U nekim trenucima, znamo, a čovjek treba voditi računa i o tome da se živci znaju poigravati na svoj način pa zato nismo htjele riskirati da ih zaprljamo…
Otac Valentin Viugera, naš Generalni Asistent, ušao je u kapelicu vrlo rano te još jedna redovnica koja ponekad dođe k nama na misu i ovdje moli. Kako je doznala za papin dolazak ostaje nam to tajna jer mi nismo nikome ništa rekle. U sedam sati stigao je monsinjor Wels, povjerenik državnog Tajništva a potom kapelani jedan za drugim, svi u svojim odijelima i ljubičastim pojasevima, kako su dolazili išli su obući se u sakristiju, majci su davali svoje kapute i jakne ili pak sakristanki koje budući da nisu imale drugog prostora išle su ih objesiti u nutarnji dio ispovjedaonice! Ovdje se vraćamo na one famozne cedulje koje smo pribole s iglom na albe…i koje su bile unatoč svemu protagonisti radosnog prizora.
Sestra je sakristanka primijetila da je jedan od svećenika izišao s ceduljom na rukavu i išla je obavijestiti majku koja je potom otišla u sakristiju da rekne drugome koji je upravo izlazio.. te je i on imao istu etiketu“. Kada mu je naša majka rekla: “Monsinjore ova cedulja bila je samo zato da se ne stvori zbrka!“ A onda za njim drugi svećenik isto tako izlazi s ceduljom na rukavu. Čula je tada odgovor pun humora: „Majko nema problema, to je nova liturgijska norma da svećeničke albe imaju sada na rukavu ovakve cedulje! Ne brinite ništa“.
Dok se to sve događalo jedan se gospodin približio rešetkama i rekao poglavarici da bi bilo bolje da ide do samostanskih vrata. Bio je to doktor Domenico Giani, predstojnik papine garde, koji uvijek prati svetoga oca na putovanjima. Gardisti su bili nervozniji od nas te su govorili: „Otvorite sva vrata! Otvorite sva vrata!: otvorili su velika željezna vrata kolnog prolaza kao i ona manja za pješački prolaz te isto tako i vrata koja vode prema samostanskom ulazu i crkvi te sama ulazna vrata samostana…Budući je bilo hladno odlučili su da papa prođe kroz unutarnji dio. To je ono što smo upravo željele!
U međuvremenu mi smo čekale u koru. Dogovorile smo se s majkom da kada papa bude dolazio s autom da ona pozvoni kako bi nam dala znak da započnemo punim plućima pjesmu Tu es Petrus za dobrodošlicu. Vrata kora bila su zatvorena i sve su antene bile u pogonu da čuju svaki pa i najmanji signal toliko iščekivan…
Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime GospodnjeDakle kada je auto stigao doktor Giani je obavijestio našu majku koja je izišla ususret papi. Netko (ne znamo tko, jer naša majka nije ništa oko sebe zamjećivala) mora da je otvorio vrata. Majka se približava autu kada joj netko reče: „Ne, još ne, reče „prvo fotografiranje“. Tada kad je sveti otac upravo izlazio iz auta opet netko reče: Sada majko, tada se je sagnula da mu poljubi ruku i on joj je tada znakovito rekao: „Majko Maria Begona konačno smo se susreli!“ „Hvala svetosti što ste nam došli!“ bio je odgovor naše majke.
Dok su išli prema samostanskim vratima naša se majka okrenula, i vidjela monsinjora Gaenswein i stisnula mu ruku. Do toga trenutka nije zamijetila da postoji netko drugi na ovoj zemlji osim pape… Kada smo je potom pitale za čuveno zvono koje je trebalo oglasiti papin dolazak, odgovorila nam je: ni na kraj mi pameti nije palo da pozvonim kad sam vidjela papu“ došlo mi je to tek kad smo išli unutra u samostan, no nisam se ni mogla vratiti natrag da pozvonim. Eto razgovora koji se je odvio tijekom puta do ulaznih vrata:
„Svetosti vidjet ćete još sedam sestara, no u biti mi ovdje danas predstavljamo sve redovnice Pohoda i sve naše obitelji koje vas vole i mole za vas“.
„Odakle ste? Sve ste španjolke?“
„Ne, svetosti, dolazimo iz četiri zemlje: Španjolska, Italija, Kolumbija, Gvineja Equatoriale“.
„A dobro onda ste internacionalne!“
Naša majka ne zna koliko mu je puta rekla hvala svetosti, mi se ovdje osjećamo jako dobro, jako dobro“ i papa je to rado slušao.
Potom kako klaustar nije tako „dug“ a Benedikt XVI. dobro hoda, stigli su do vrata sakristije gdje je ušao da si obuče misno ruho zajedno sa dvojicom tajnika koji su bili uz njega, i koji su se vrlo delikatno i diskretno držali koji korak iza svetoga oca.
Majka je ušla potom u kor dok smo mi pjevale Tu es Petrus što papa zacijelo nije čuo jer je bio u hodu. Nakon nekoliko minuta svećenici slavljenici su se u dva reda poredali pred oltarom. Potom smo započele pjevati Jubilate omnis terra…i već smo svršili no sveti se otac još nije pojavio u kapeli sva sreća da se ponavlja antifona, inače u kojoj bismo se zbrci samo našle? Tako smo još jednom ponovile cijelu pjesmu a papa još nije na pomolu: pomalo smo zbunjene: što da činimo… sestra orguljašica je bila prisebna te je vješto započela svirati neki preludij i svirala ga je sve dok konačno nismo pred rešetkama ugledali dva tajnika i Benedikta XVI. potom smo opet zapjevale antifonu i jednu kiticu te svršile upravo kad je stigao na oltar i poljubio ga. Trenutak je bio prožet jednostavnošću a opet i svečanošću. Papa je bio tamo i vidjele smo ga! Izbliza i tako blizu!... mogle smo malo odahnuti. Led se otopio, a emocije su uzele svoj mah. Deo gratias!
Sveta misaU ime oca i sina i Duha svetoga…papa započinje u pjevnom tonu znak križa a potom kaže „ujedinjeni smo sada sa svim sestrama Pohoda po svijetu. Otajstvo Pohoda jest otajstvo došašća, otajstvo ovog liturgijskog vremena kojega slavimo…
Sveta je misa odisala velikom sabranošću i jednostavnošću.
Sveti se otac uputio k ambonu zbog propovijedi. Govorio je o sv. Ivanu od križa jer je bio njegov spomen te nam je dao različite poticaje koji su svojstveni za Red Marijina Pohoda govoreći o blagosti, poniznosti, malenosti, prihvaćanju križa svakog dana i preobražavanju križa u ljubav, smislu malenih čina ljubavi koje se čine nevažnim i koji naprotiv utkani u Krista postaju spasenjski čini…
Bilo je ganutljivo primiti svetu pričest iz ruku Kristova vikara…istina je da je Isus uvijek isti, no potrebno je priznati da primanje Krista u srce izravno iz ruku onoga koji je na zemlji njegov izravni predstavnik, ne može se usporediti ni s čim. I kada se ima na umu da taj vikar uz milost službe ujedinjuje i neospornu osobnu svetost, onda si možete možda malo približiti našim siromašnim dušama koje su se osjetile uronjene u misterij (misterij Krista, Crkve i Petrov misterij) koji nadmašuje beskrajnost. No možete zamisliti s kojom smo samo ljubavlju u ovaj čin tako važan stavile sve vas i svaku pojedinu dragu sestru!
Na kraju slavlja nakon završnog blagoslova pjevali smo Himan za 400 godišnjicu Reda… zaustavile smo se na prvoj kitici jer sveti otac nije uopće krenuo sve dok je nismo svršili. Tada je poljubio oltar, pokleknuo i otišao u sakristiju.
Nije lako izreći utisak koji ostavlja njegova osoba. Benedikt XVI. je čovjek koji zrači mirom, krotkošću, dobrotom, osjećajnošću. Svakome se približava s Isusovim načinom: svatko je jedinstven i zavrjeđuje svu pažnju i što je moguće pomnije slušanje. Unatoč što se ponekad činilo da se jako pogrbi ( na njegovim je leđima teret cijele crkve)… iz njegova lica nije nikada iščeznuo smiješak. Vidjeli smo da se osjeća dobro ovdje u jednostavnom i obiteljskom ozračju.
U izmjenjivanju riječi sa sv. ocem Benediktom XVI. otac Viguera mu je rekao da je pohodio sve samostane našega Reda i da se u svim zajednicama jako voli papa i moli za njega. Tada ga je sveti otac upitao za naše zajednice u Njemačkoj i asistent mu je odgovorio da tamo ima sedam samostana i da neke sestre dobro poznaju njega i njegova brata. Papa je kimnuo glavom. Otac Viguera je proslijedio govoreći da se upravo sprema da pohodi jedan samostan i dodao je :Svetosti mogu li ponijeti svakoj sestri i zajednici vaš pozdrav i blagoslov?“ jasno da je papa rekao DA, da smo sve čule.
Darovi
Nakon pozdrava sa koncelebrantima euharistije monsinjor Gaenswein je svetom ocu ukazao na darove moleći našu majku da ih predstavi. Dok je papa kretao prema darovima naša majka u živoj nadi da će dobiti potvrdan odgovor iskoristila je da upita Tajnika za pergamenu. Monsinjore pripremile smo pergamenu kao spomen na papin pohod. Je li moguće da je papa potpiše? A on da je nije ni vidio, reče: Naravno, majko. U međuvremenu naša majka je papi tumačila pojedine darove. Nadasve mu je pokazala križ- s relikivijama iz srebra kojeg je poslao Annecy kao dar papi. Sveti oče ovaj križ jest isti kao i naš kojega mi nosimo i poslan je iz Annecyja. Annecy! uskliknuo je papa kao da bi se radilo o nekom poznatom mjestu. Jeste li bili tamo Svetosti. Da bio sam tamo odgovorio je. I naša majka je nastavila: križ sadrži relikvije sv.Franje , svete Ivane de Chantal, svete Margarete Alacoquec i sedam sestara mučenica. A da, da, dobro dodao je s velikim zadovoljstvom.
Dar iz Anncija koji je osim križa sadržavao još 400 primjeraka Filote na francuskom, bio je stavljen na sredinu velikog stola. Na desno stavili smo ruho i sve što se odnosi na oltar dok su s lijeva bile knjige, škapulari srca Isusova, krunice i općenito drugi pobožni predmeti. Svetosti govorila je naša majka budući je 400 godišnjica Reda mislile smo darovati Vam 400 albi, 400 pojaseva i tako dalje.
Samostani po svem svijetu su u tome pridonijeli i poslali mnoge stvari. Sve je to s nakanom da vi sveti oče možete darovati siromašnim crkvama. Monsinjor Gaenswein koji je bio malo odostraga, slušao je to s divljenjem zbog ideje govoreći sestrama koje su bile oko njega. kako je dobra ta zamisao, to će biti jako korisno papi jer ima mnogo svećenika i biskupa koji nas traže upravo to…
Papa je to sve promatrao s velikom pažnjom. Ostao je dirnut tolikim brojem koje smo napisali po darovima na cedulji ali i na jednom listu kojeg je majka dala sv. ocu: 400 albi i pojaseva kupljeni su u Rimu s novcem kojeg su poslale različite zajednice, 680 kaležnjaka, gotovo 900 krunica i 2800 škapulara i 670 primjeraka Filote na francuskom, engleskom, talijanskom, španjolskom, portugalskom, poljskom i kiniyarwanda. Potom barem drugih dvije stotina svezaka o povijesti i duhovnosti Pohoda. Potom jedan kalež, 18 štola, pali, korporali zatim torbice za nošenje popudbine , materijali o duhovnosti Srca Isusova (CD,brošura), 400 križeva iz drveta te čak 400 privjesaka za ključeve sa slikom Marijina Pohoda i svetih utemeljitelja… sveti otac se je zaustavio nadasve kad mu je naša majka pokazala darove koji su pristigli iz najsiromašnijih samostana te se je jako divio prijepisu dragocjeno ukoričenom Knjiga litanija.
Ovaj svezak reproducira istinsko umjetničko djelo: knjiga sastavljena od 58 slika koje prikazuju svaka jedan zaziv iz lauretanskih litanija, koje je naslikala jedna redovnica Marijina Pohoda godine 1904. i darovala sv. ocu Piu X. povodom 50 godišnjice proglašenja dogme Bezgrješne. Papa Sarto je svojom rukom napisao blagoslov te je vratio cijelu knjigu samostanu koji ju je poslao i u kojem se čuva kao relikvija. Sada su sestre napravile kopiju toga umjetničkog djela koje doista zavrjeđuje divljenje zbog djela ove sestre. Benedikt XVI. kao gojitelj umjetnosti jako je vrednovao ovaj dar.
Pridodajemo jednu opasku: nismo bile naklonjene specifizirati darove odakle dolaze, budući da je to dar cijeloga Reda, ostavljajući svakoj zajednici da to priopći ako želi u svojim okružnicama.
Nastavljamo s izlaganjem. Na lijevu stranu velikog stola stavili smo mali stolić, vrlo skroman, gdje smo stavili tortu s papinim grbom (Majka je protumačila sv. ocu da mi to nismo radile da ne bi pomislio da smo umjetnice…) potom jednu vrstu „kolača od jabuka“ u obliku srca ( radi se o čvrstoj marmeladi, no koja je napravljena od jabuka) teglu marmelade te košaru s proizvodima iz vrta: limuni, naranče te neke vrste salate… kad je vidio marmeladu sveti je otac uskliknuo: Marmelada!.. od čega je? Od tikve, svetosti! Od tikve… dobro!“ Da, naš je dar mogli bismo reći pravi „dar s uroda polja“…
Dok su naša majka i sveti otac bili zauzeti oko darova mi smo pokušale stajati tamo kao prilijepljene da uživamo tu neprocjenjivu milost. Kad se saznalo za papin pohod, neki kapelani su izrazili svoju neodlučnost da uđu u klauzuru. Govorili su „Mi imamo druge prilike da susretnemo sv. oca i pošteno je da ovaj puta bude sav za vas. Bojimo se da vam ne oduzmemo onu intimnost susreta. I mi smo mislile na početku da je to tako. Naprotiv, s radošću smo se uvjerile ne samo da nas njihova nazočnost ni najmanje nije ometala, nego štoviše učinila je da ozračje bude još vedrije te se proširi na sve. Istina je bilo je više monsinjora nego monahinja, no za nas je postojao samo papa… prisutnost drugih osoba nije bila gotovo zamijećena… svi smo bili sretni. Istina je da se dobro umnaža dijeleći!
I tako se približavalo vrijeme oproštaja. Netko je predložio da se to učini pred darovima, no monsinjor Gaenswein je imao izvrsnu ideju: „Bolje tamo pred slikom pape i natpisom Dobrodošao! Okrenuvši se prema natpisu papa je uskliknuo: O Dobrodošao!“ potom je stao na sredinu a mi smo se poredale oko njega. Da istinu kažemo na ovoj smo fotografiji sve pomalo ozbiljne, no radi se samo o stisci, na drugim onim spontanim prštile smo od radosti!
U trenutku kad je polazio, jedno iznenađenje: sveti otac je tražio da zapjevamo. Sva sreća da smo naučili Tu es Petrus napamet, misleći da ćemo ga pjevati u trenutku kada bude izlazio iz auta i probale smo više puta. Tako smo ga otpjevale svom snagom naše ljubavi za sv oca i crkvu. Toga časa nismo ništa drugo imale pred očima doli Petra koji se danas zove Benedikt XVI., ribar koji vodi lađu koju mu je Bog povjerio i ponizni radnik koji se potpuno posvetio radu u Gospodnjem vinogradu.
Bilo je za diviti se kako je pomno papa slušao. Stajao je, možda ni tri koraka od nas, promatrao je i slušao s velikim zanimanjem. Istina je da izvedba nije bila dostojna njegove svetosti, posebno kada bismo je uspoređivali sa tolikim predivnim koncertima koja se izvode u čast njegove svetosti te imajući profinjeno muzikalno uho sv. oca koje je cijeli život odgajao za lijepu glazbu. Pa ipak imale smo dojam da nas sluša pomno i sa zadovoljstvom i da mu ta pjesma dira srce, te da su tu ne radi samo o notama, nego o srcima svih redovnica Pohoda po cijelom svijetu. Naših sedam siromašnih glasova iščeznulo je da bi se tako pojavila lijepa i velika simfonija cijeloga Reda.
Pristigao je trenutak da pozdravimo sv. oca. Opet smo išle jedna po jedna da ga pozdravimo i sad smo puno više govorile očima i smiješkom nego li riječima. Doista riječi koje su izlazile bile su gotovo isključivo iste: Hvala svetosti.
Dok je papa odlazio, izmijenio je još koju riječ s našom majkom i pitao je, malo iznenađen za sestru brazilijanku… što mu je majku protumačila. I ne znajući o prethodnom razgovoru… i dodao je sa zadovoljstvom: „Lijepa zajednica, na što je ona odgovorila: Da, sveti oče, istina je, lijepa zajednica i jako smo sretne što smo ovdje.“ Papa je pitao majku da li izlazimo vani u vrtove: Jako je važno da to činite, jako važno. „Da, sveti oči izlazimo nedjeljom, no mi smo uistinu jako dobro,.“ U trenutku dok joj je stiskao ruku, naša je majka uskliknula: Hvala sveti oči danas smo među nama imali slatkoga Krista na zemlji.“ Tim riječima i posljednjim stiskom ruke onoga kojega jedino na zemlji nazivamo: Sveti oči završen je pohod Benedikta XVI. redovnicama Pohoda u Mater Ecclesia. Papa je k nama stigao u 7, 20 a nešto malo prije devet sati bilo je kada je otišao, dakle posvetio nam je sat i pol vremena, a njegovo je vrijeme uvijek izračunato na minutu!
Propovijed uzor. kardinala Josipa Bozanića na proslavi 400. obljetnice Reda,
5. lipnja 2010. u kapeli Corpus Domini
Kaže životopisac da je majka sv. Franje Saleškog, dok je molila pred Torinskim platnom, a nosila dijete pod srcem, molila da to dijete bude potpuno Bogu posvećeno. A sv. Franjo Saleški govori kako je od početka, od najranijih godina osjetio i doživio, i to osobito kao malo dijete, kako ga jako vole mama i Bog, majka i Bog.
Papino pismo Redu
Časnoj majci poglavarici Prvog samostana Pohoda i cijelom redu Pohoda
U ovoj godini, kad Red Pohoda svete Marije slavi 400 godina svog osnutka, sretan sam da se ujedinim u mislima i molitvom u djelo milosti svih redovnica koje u samostanima u različitim zemljama svijeta žive, mole i rade u duhu karizme koju im je dao sveti Franjo Saleški sv. Ivana Franciska de Chantal.
Kad je u Annecyju 1610. Franjo Saleški ustanovio novi model posvećenog života, želio je „darovati Bogu kćeri molitve i duše takve nutrine da one bude dostojne služiti njegovu beskrajnom Veličanstvu i da mu se klanjaju u duhu i istini.“ (Pismo 1094).
Propovjed kardinala Franje Kuharića
Propovijed uzoritog g. kardinala Franje Kuharića u kapeli
Corpus Domini na Tijelovo, 14. 06. 2001. sv. Misa u 9. 30 h
Draga braćo svećenici, drage sestre, braćo i sestre u Isusu Kristu. Prvo čitanje iz Starog zavjeta koje smo čuli; kako je svećenik Boga Svevišnjega – Melkisedek dočekao Abrahama sa kruhom i vinom i izrekao mu svoj blagoslov.
Ista je nazočnost u Euharistiji. U evanđelju smo čuli kako je Isus umnožio kruh s pet hljebova i dvije ribice i nahranio mnoštvo da je još preostalo dvanaest košara. I to je navještaj o Euharistiji. Hrana duše kojom će Isus Krist obdariti svoju Crkvu za cijelo vrijeme povijesti sve do svršetka svijeta i nikada neće usahnuti taj izvor života i nikada neće prestati ta prisutnost živa i stvarna u Euharistiji. Drugo čitanje sv. Pavla koji je Isusa smatrao huliteljem, progonio je Isusa Krista i mislio da ne može on biti običan Spasitelj da je raspet na križu. Pa eto slušamo ga kako govori ili piše Korinćanima: «Što od Gospodina primih, to i vama predadoh.» Govori o ustanovi Euharistije. Kad Isus pretvara kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv govoreći, uzmite i jedite, uzmite i pijte, ovo je krv novoga saveza.
Jedan radnik, naš vjernik, izgubio je oči na radnom mjestu i upriličio je intervju s novinarom jednog katoličkog lista koji ga je upitao: «Vi ste jedan dio života vidjeli, što znači vid čovjeku?» Odgovara: «Vid puno znači, čovjek vidi svijet oko sebe, međutim, daleko je važniji nutarnji vid vjere. Gledati očima vjere je drugačije. Bez njih bi izgledalo sve tamno i besmisleno.» Onda ga pita novinar: «Što biste poručili hendikepiranim osobama?» «Svim hendikepiranim osobama poručujem da budu strpljivi u svojim patnjama, da izgrađuju ljubav i poštovanje prema čovjeku, da neprestano drže vezu s Bogom što je najvažnije u životu i to je najveća radost. Život je ovaj kratak i prolazan, njegove patnje i radosti su kratkotrajne. Jedina prava radost je u Bogu kojem ćemo jednom doći u nebo. Dakle, oči vjere, oči duše, oči srca, to su darovi Božji.»
Čitali smo u 6. glavi Iv. Evanđelja govor kojim Isus naviješta Euharistiju, svoju žrtvu, svoju žrtvu, svoju prisutnost kao hranu duše za život vječni, pa je rekao: «Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha...» Na te riječi mnogi slušatelji u sinagogi kafarnaumskoj sablaznili su se. Mjerili su Božju svemoć svojim malim ljudskim razumom. Mjerili su Božju ljubav svojim malim ljudskim srcem. I počeli odlaziti i govoriti da je to tvrd govor, tko to može razumjeti? Isus se okrenuo i svojim apostolima pa je i njih upitao: «Da ne kanite i vi otići?» Drugim riječima, ako ne vjerujete, ako nemate povjerenja u moju svemoguću ljubav, božansku svemoć i vi možete otići. Na to mu Petar govori: «Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. Mi vjerujemo i znamo, Ti si svetac Božji.» Duh Sveti, duh ljubavi Oca i Sina i dar Oca i Sina, dariva nama oči vjere, vid vjere, oči srca da vjerujemo ljubavi. Sv. Ivan apostol, napisao je u svojoj poslanici: »... a mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.» Komu mi to vjerujemo? Vjerujemo ljubavi samoga Boga, ljubavi koja je usmjerena prema nama. I mi smo osvijetljeni tom ljubavlju i mali čovjek stvoren da bude baštinik Kraljevstva nebeskog. Ta ljubav je dokazana najvećim činom žrtve, dokazana je križem. Isus se dragovoljno predao u ruke griješnika da ga izruče i razapnu, da mu se narugaju i da ga popljuju, a On moli: «Oče, oprosti im... « Dakle, mi vjerujemo ljubavi kad se klanjamo Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. To se čudo događa svaki dan, možemo reći, svakog trenutka od istoka do zapada kad god se slavi Euharistijsko slavlje, kad god svećenik za to ovlašten i sakramentom svetog Reda pomazan slavi Misu, on izgovara Isusove riječi: Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje, ovo je moja krv koja se za vas prolijeva, krv Novoga Saveza koja se za vas prolijeva. Zato se u sv. Misi događa ta ljubav. Bez ljubavi, čovjek ne može biti čovjek, a izvor ljubavi je Bog jer je On sama ljubav. I ta se ljubav zapečatila krvlju križa. Neizmjerni Stvoritelj vidljivih i nevidljivih bića kao da u središtu svoje pažnje ima čovjeka. Za nj je postao čovjek rođen od Bl. Djevice Marije, za nj je proživio jedan ljudski život drvodjelje u Nazaretskoj kući.
Za čovjeka je prolazio gradovima i selima za vrijeme svog javnog života da mu navijesti Evanđelje, Radosnu vijest spasenja. Za čovjeka je činio razna djela ozdravljenja od raznih bolesti, iscjeljenja od đavolskih opsjednuća, za čovjeka je pošao na križ, za čovjeka je uskrsnuo. I uskrsnuli Isus je jamstvo našeg uskrsnuća. Zato smo pred svetohraništem, jer Njegova prisutnost je trajna, ne samo u misi nego dokle god traju prilike kruha i vina posvećene, pretvorene u Njegovo Tijelo i Krv, On je prisutan u našem Svetohraništu. Zato je bila velika ideja i nakana blagopokojnog bl. Alojzija Stepinca i pomoćnog biskupa Josipa Lacha da se u Zagrebu sagradi jedna kapela, makar i malena, makar i udaljena od središta grada u kojoj se stalno bude zahvaljivalo, klanjalo i izražavalo ljubav za Kristovu euharistijsku prisutnost. On je hrana života, On je hrana jakosti, On je hrana hrabrosti. Staljinova kći Svjetlana, znamo u kakvim je okolnostima rasla. Otac joj je bio možemo kazati, najveći progonitelj Isusa Krista, Crkve. A ona odgojena u toj praznini nevjerja, bezboštva ipak nije izgubila smisao za velika pitanja. Baš te okolnosti u kojima je živjela budile su u njoj pitanja zašto, što se to događa, što je to život, koji mu je smisao? Odgovor je našla konačno u katoličkoj Crkvi. Ušla je u katoličku Crkvu i evo što je izjavila: «Sada se osjećam posve drugačije otkako prisustvujem svakodnevno svetoj Misi. Euharistija postaje za mene život i put, sakrament pomirenja s Bogom kojega vrijeđamo, zanemarujemo i izdajemo svakog dana, osjećaj žalosti; sve to pridonosi da ga primamo učestalo. Kardinal Newman, anglikanac visokog položaja, studijem povijesti Crkve, zaključio je da je Crkva ona koju je osnovao Isus Krist, a ne preljubnik i ubojica kralj. Tada je odlučio poći u katoličku Crkvu. Neki su mu govorili, izgubit ćeš položaj, izgubit ćeš dohotke, a on je rekao: «Što je šaka zlata za jednu svetu Pričest?» Svi sveci Crkve, kroz povijest živjeli su od Euharistije. Bili su euharistijske duše. Nema nijednoga koji bi rastao u svetosti da se nije hranio Euharistijom. Toliki očevi i majke u povijesti Crkve, čestiti, velikodušni, životvorci, odgojitelji Božje djece, svi su oni živjeli tu mudrost od Euharistije. I danas u ovakvom svijetu kakvom živimo, kad su pogažene i zanijekane sve duhovne vrijednosti; kad je materijalizam jedina mudrost svijeta, trka za bogatstvom, za užicima i danas u takvom svijetu ima svetih, ima svetih očeva, ima svetih i velikodušnih majki, ima svetih mladića i djevojaka, ali sve oni to mogu biti što se hrane Euharistijom. Danas se mnogo govori o radijaciji, o izvorima radijacije koja uzrokuje razna oboljenja, ali postoji jedna milosna radijacija, milosno zračenje, a to je Isus Krist u Euharistiji. To je radijacija milosti, radijacija ljubavi, radijacija života, radijacija zdravlja duše, često i tijela. Isus Krist, živo ognjište i živo žarište Božje u našoj sredini, u našoj povijesti do svršetka svijeta. Tako će to biti do svršetka svijeta i svi progonitelji Crkve, neprijatelji Božji htjeli su ugasiti baš to ognjište i ti žarište ljubavi. Zato su strogo branili Misu. U Mexicu, neke 20., 30. godine, svećenik koji je tajno slavio Misu ako je bio otkriven, suđen je na smrt. Naši svećenici u Staroj Gradiški poslije 2. svjetskog rata, stotine njih, bili su sretni kad su nabavili tajnim putem hostije i grožđe od kojeg su pravili vino za Euharistiju, bili su sretni kad su mogli slaviti svetu Misu.
Ovih dana sam pročitao životopis sluge Božjega Josipa Slipya, grkokatoličkog nadbiskupa koji je 18 godina proveo u Sibirskim logorima. Kako je bio sretan kad je uspio dobiti kruh i vino da slavi Misu. Bog je prisutan u svim okolnostima ljudskog djelovanja. Isus Krist – Spasitelj, jedini Spasitelj; Isus Krist dar Očev da bi nam po Njemu bio Otac darovan. Isus Krist, dar Oca i Isus Krist dar Duha Svetoga s Ocem da bi nam darovao Duha Svetoga. I tako mi sv. Pričešću ulazimo u zajedništvo životvornog Oca i Sina i Duha Svetoga jer to će biti naše nebo. Stoga na neki način, Euharistija je participacija neba, samo onda nećemo gledati očima tijela ni očima vjere nego gledanjem te uzvišene ljepote, svetosti, ljubavi, vjere. Zato je žalosno, vrlo žalosno da mnogi kršteni koji se smatraju kršćanima i hoće da njihovo tijelo na počivalište, na uskrsnuće života prati svećenik, uopće ne misle da s Isusom prijeđu u vječnost. 40% Zagrepčana umire bez svetih sakramenata, bez ispovijedi, bez bolesničkog pomazanja, bez sv. Pričesti, bez Isusa.
Kršćanstvo nisu samo neki običaji od kojih zadržimo samo neke običaje pa i običaj krštenja, pa običaj potvrde pa običaj crkvenog sprovoda. Sakramenti nisu običaji. Sakramenti su dar Božji, djelo Božje, događaj Božji u našoj duši. Zato, ako je Isus htio živjeti s nama u Euharistiji kroz cijeli život i kroz cijelu povijest, kako onda ne bismo željeli da i mi s Njime živimo i da mi s Njime prijeđemo iz ove prolaznosti u neprolazni život. Kome ćemo ići kad Ti imaš riječi vječnoga života? Kakvom se pobožnošću pričešćivala Bl. Djevica Marija? Kakvom pobožnošću su primali Euharistiju apostoli, mučenici, sveci, svetice, nebrojeni dobri i pravedni, vjerni kršćani jer su vjerovali u Euharistiju. Znate, kad pokleknemo pred Svetohranište, onda kažemo Isusu: zahvaljujem Ti, vjerujem, vjerujem Tvojoj ljubavi, blagoslovi me. Kao što je onaj seljak, čitamo u životopisu sv. Ivana Arškog, dolazio u crkvu i samo sjedio u klupi. Onda ga pitao sv. Ivan Vianney: «Što radiš, što govoriš Isusu?» On je odgovorio: «Sunčam se, grijem se na toj prisutnosti Božje topline i Božje blizine.»
Tako, dragi štovatelji Euharistije, vi se ne klanjate samo u svoje ime, s vama se klanja cijela Crkva. Kad jedan vjernik adorira pred Presvetim, on u sebi donosi cijelu Crkvu na koljena pred Isusom. I kad se pričešćujemo, mi u njemu primamo cijelu Crkvu, mi u Njemu primamo svakog čovjeka, zato pričesnik je čovjek koji u Božjoj školi ljubavi primi za dobro svakog čovjeka, čini dobro svakom čovjeku zato ni kapljica mržnje nema mjesta u njegovom srcu. Mržnja i ljubav se isključuju kao tama i svjetlo. Tako, Isus nas odgaja za tu ljubav, najveću ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Zato pravi euharistijski štovatelji i klanjaoci i pričesnici uvijek će paziti na svoju savjest da ne povrijede ljubav prema bližnjemu, da ne povrijede ljubav prema Bogu jer On je ljubav, izvor ljubavi. Pa neka nam Presveta Djevica Marija bude učiteljica te vjere, te pobožnosti, da je uzmemo za učiteljicu klanjanja, zahvalnosti, ljubavi, da rečemo sa svetim Tomom Akvinskim: Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod Prilikama tim se sakrivaš. Amen.